26/12/2014

Praznici nam stižu, praznici nam stižu, ooouuujeeeeea!

Božićne šapice levog smetala


Da, napisala sam stih iz reklame za Koka-kolu kao naslov posta. Da, moguće je da sam odlepila, ali kao ozbiljan koka-količar, ne vidim problem u tome. Ha. Volim kako uvek pričam da trikovi agencija za advertajzing (reklamiranje, al' ovo prvo je u poslednje vreme zvaničan termin, a hoću i ja da budem moderna) ne deluju na mene i ne padam na fore u reklamama, a onda dođu praznici, Koka-Kola izbaci neku šarenu, veselu reklamu koja udara u pravu žicu i ode mas' u propas'. Ne mogu da odolim, skupljam zatvarače za Jucu, Ducu i drugare, kad se trujem, bar neka je veselo, a i neki porok mora čovek da ima, ne pušim, ne pijem (često), živa duša.

Ove godine sam malo lepše raspoložena po pitanju proslavljanja svega što dolazi na red u decembru i januaru, bila sam pomalo i vredna, iako sa mnogo manje entuzijazma nego prethodnih godina, jer, za neke stvari ipak treba još vremena da prođe. Ipak, okitila sam jelku, kao i svake godine, ispekla hrpu kolačića, pripremila poklone za najbliže, pa čak i gingerbread kućicu napravila, iako mi je ispala očajno u odnosu na svoje prethodnice, usled neke crne mađije koja je uticala na to da mi se royal icing ne stegne kako valja, pa samim tim da ''crepovi'' cure, sneg neće da ''legne'' kako ja 'oću, bombone klize, a tu je i mačkodlak Megi, koja, kao i obično, nasrće na kućicu kao nezdrava, jer obožava slatko. 

Praznični duh na nivou, side-eye level -  professional

Prvi Božić (po gregorijanskom kalendaru, jelte, al' kod nas je prvi, jer se u kući slave oba) je već prošao i lepo smo ga obeležili, bogougodno uz dosta kuvanog vina i eggnoga sa rumom, kako i dolikuje, hik.

Planovi za doček su mi skromni i ne zahtevaju neudobnu odeću i cipele na štiklu, samo činiju ruske salate i nešto slatko za posle. A kad sam već kod slatkog, isprobala sam jedan recept (klik) za keksiće sa zobenim pahuljicama i čokoladom i zaljubila se na prvi zalogaj. Naravno da sam ponešto izmenila, dodala malo lešnika, ali su naprosto božanstveni i sada se jedino mislim kako da ne pojedem ceo pleh.




I na kraju, fail kućica, koja jeste slatka i simpatična, ali sam izgleda zarđala tokom duge pauze u takvim poduhvatima, pa nije ispala ni upola kako je mogla. No, važno je da je ukusna, vesela i, što je i najvažnije, da odiše divnim mirisima začina i pozitivnom energijom, da nam ulepša poslednje dane ove godine i da nam sledeća bude bar za nijansu lepša, neću da budem neskromna, još se bojim neočekivanog, mada se trudim da uživam u svakom trenutku i maksimalno iskoristim ove praznične momente. Srećan Božić i Nova godina... i (drugi) Božić i Nova godina još jednom! :) 










post signature

23/11/2014

Panta rei


Πάντα ῥεῖ

Sve se menja, sve teče i čak iako mi je delovalo da već dugo stagniram, u poslednje vreme shvatam koliko se promenilo sve oko mene, pa i ja sama; koliko sam napredovala, koliko novog iskustva sam stekla i toliko toga naučila, o životu i ljudima. Kao da sam osnovac i ponovo otkrivam Svet oko nas, što je, kako me je moj mali brat izvestio, jedan od predmeta koje uči, a što se u moje vreme zvalo nekako drugačije. Priroda i društvo? Davno beše.

Ironično, odmah pošto sam napisala post ''Dalje?!'', početkom meseca, sve se istumbalo naglavačke, toliko da me prosto čudi da se do sada nisam navikla na te oštre krivine kojima me život vozi, kao kamion krompira. Drž' šešir, i nagni se ulevo kad ulećemo u serpentinu udesno. Tako nekako, kao kad se vozi bob (rekoh ja, iskusni bober... bobista? Fak.).

Da se razumemo, nisu sve promene loše, daleko od toga, pa tako nije ni ova. Samo je čudno kad shvatiš da opet imaš sposobnost da dišeš, da zapažaš lepe stvari oko sebe, primetiš kose zrake popodnevnog sunca, miris kafe, ukus badema. Živiš ponovo. Tek tako, kao da je neko pritisnuo play dugme na daljinskom. 


Kao Mel Gibson u onom filmu kada ga mali Frodo (okej, Elajdža Vud, ali za mene će uvek biti Frodo) greškom odmrzne nakon 60 godina, pa je sav nesnađen, e, tako i ja. Super je, interesantno, ali opet pomalo čudno. Prošli put kada sam zapažala svet oko sebe, patike sa ''skrivenom platformom'' nisu postojale, Zvezde Granda su išle na Pinku i lepo sam znala koji kanal da preskačem, a twerkovanje nije toliko uzelo maha. Štošta se promenilo, na ovaj ili onaj način, ali, eto, ponovo sam među ljudima, kao da sam izašla iz atomskog skloništa nakon dužeg vremena (molim vas, sprečite me da upotrebim još jednu filmsku analogiju), i moram priznati da mi je lepo. Eto. Kao kada se probudiš posle popodnevne dremke, a napolju još sija sunce, telo i um su se odmorili, a nisi izgubio pojam o tome koliko je sati, koji je vek i sl. Još uvek je dan, a kao bonus dobiješ energy level boost.

Naravno da za ovu moju plus fazi postoji krivac, ako je krivac uopšte prava reč, ali, iskreno rečeno, nemam pojma kako da temi pristupim niti šta o tome da napišem, pa to ostavljam za neki drugi put. Potpuno sam zbunjena, kao bumbar u veš-mašini, ali se budim nasmejana i ponovo pevušim dok pristavljam vodu za čaj, pa razmišljam, ako je početak, odličan je. Kada bolje mućnem glavom i iskristališem reči koje želim da bacim na ovaj virtualni papir, pokušaću što bolje da objasnim kroz šta prolazim, ali za sada je ovo najviše što mogu da dobacim. Novo, nežno, zanimljivo, brbljivo, veselo. Novembar je bio dobar prema meni. 









post signature

22/11/2014

Pierogi sa kiselim kupusom

Odrastavši u multikulturalnoj sredini (i da, svesna sam da to zvuči mnogo pretencioznije nego što imam nameru), bila sam izložena jelima koja su u našoj sredini prilično nepoznata, što sam naučila na teži način, shvativši da sernik, kisiel i ščipjorek nisu svakodnevica i mojim drugarima iz škole. Susrela sam se sa par (desetina) čudnih pogleda u svoje vreme, ali me je to samo podstaklo da sa drugima podelim neke od recepata za svoje omiljene poslastice.

Već nekoliko dana patim od enormne želje za pierogi, knedlicama od testa punjenim kiselim kupusom, lukom, mesom ili pečurkama, jer su jedna od mojih najomiljenijih stvari na svetu, ali ih ne pravim često iz prostog razloga što sam lenja buba, nemam drugo opravdanje, jer nisu komplikovane.

Jutros (što je bilo u 13h, kada sam zapravo otvorila oči)  rekoh sebi: ''Danas je taj dan, napravićeš ih, lenčugo, kako znaš i umeš!'' i nekim čudom sam uspela da samoj sebi zazvučim autoritativno, jer sam pribavila sve sastojke i prionula na posao. Glad je čudo.

Šta nam je potrebno? Dobra mp3 lista, proterana mačka iz kuhinje, da ne bude levo smetalo i sledeći sastojci:

Za testo:

350 g brašna
1 prašak za pecivo
2 jaja
200g kisele pavlake
so

Za nadev:

800 g sitno iseckanog kiselog kupusa
40 g maslaca
1 glavica crnog luka, naseckanog
so
biber

Za pripremu nadeva, istopiti maslac u tiganju, pa na njemu propržiti luk dok ne postane staklast, a onda dodati oceđeni, sitno naseckani kupus i dinstati dok ne omeksa. Dodati začine po želji i ostaviti sa strane da se ohladi.
Za testo, prosejati brašno, so i prašak za pecivo. Umešati u prethodno ulupana jaja sa pavlakom i zamesiti sve zajedno. Razviti masu što tanje (oko 3mm) na površini blago posutoj brašnom, i vaditi okrugle oblike modlom, pa u centar svakog kruga  staviti kašičicu nadeva, presaviti testo i pritiskom zatvoriti ivice, koje se mogu dodatno utisnuti viljuškom. 

U veliki sud sipati vodu i dovesti je do ključanja, pa ubacivati pierogi i kuvati ih 3 do 5 minuta, tj. dok ne isplivaju na površinu. Kada su gotove, izvaditi ih iz vode i servirati na tanjiru uz proprženu slaninicu, preliv od pavlake ili šta god volite i deluje vam kao dobra ideja. Ne osuđujem, jer sam ih danas jela maltene klot, onako željna i pregladnela. Eto, cela mudrost mog omiljenog jela iz detinjstva. Prijatno!  ツ 






post signature

04/11/2014

''Dalje''?

Htela sam da stavim neku lepu sličicu koja oslikava novembar, sa lišćem ili raznoraznim orasima, ali naleteh na ovo prilikom pretrage i dopalo mi se. Poslužiće.


Već nekoliko dana me drma nekakva jesenja groznica, ne fizički, pu, pu, da se ne ureknem, nego me more čudne misli i pitanja koja se roje, da l' zato što su noći duže, ili zato što je napolju zahladnelo, pa manje izlazim nego letos, pa rekoh u sebi, red je da se bacim na virtualni papir. Nemojte me zamišljati kako ležim na ekranu, to je, za sada, samo Megi pokušavala.

Znam da bi trebalo poraditi na DIY sekciji (napisala sam čak i post, ali počeh da razmišljam o ovome ), a i onoj nesrećnoj Beauty, za koju nisam ni sigurna umem li da je savladam ili makar započnem, jer toliko ljudi to radi bolje, a ja bih samo kritikovala i eventualno hvalila neke toliko klasične proizvode, da bi to bila živa dosada. Kantarion ulje, maslinovo, bademovo, nivea krema... hm. Skrećem s teme.

Pardoniram, sva sam smetena i dekoncentrisana, um mi luta i pravim previše digresija već u trećem pasusu teksta, a samo sam htela da napišem par redaka o nekim zapažanjima na temu ljudske prirode.

Dakle, misli i pitanja, najpre o tome zašto ljudi vole da pretpostavljaju, iako ne znaju drugu osobu, niti su upoznati sa činjenicama i detaljima teme o kojoj vole da kažu svoje mišljenje ili da daju savet, a da ta druga osoba savet nije ni zatražila.

Zašto poznanik, koji ne zna maltene ništa o meni, misli da svoje dane provodim sedeći u zamračenoj sobi i plačući dan i noć? Čak i da je tako, zašto misli da ima pravo da me kritikuje zbog toga?

Zašto ljudi smatraju da imaju pravo da kritikuju proces nečijeg tugovanja? Koliko traje, šta je prekratko, šta je predugo, treba li nositi crninu, treba li držati sve u sebi ili kukati na sav glas, svakome ko se nađe pri ruci? Da li se pravim jaka ili sam zaista jaka? Jesam li emotivno frigidna, kada sam se drznula da nedugo nakon sahrane, izađem na kafu s drugaricom? Je li to što imam loše dane nakon godinu i po neprirodno i treba da se manem ćorava posla i jednostavno ''nastavim dalje''?


Šta uopšte znači ''nastaviti dalje''? 
(upozoravam, ponoviću ovu sintagmu toliko puta, da će početi da vas iritira) 



Naivna ja, imala sam utisak da je to što i dalje dišem i ustajem svakog jutra iz kreveta, umesto da se samo okrenem na drugu stranu i potisnem čitav svet, kakvo-takvo ''dalje''. To što se družim sa prijateljima, idem na koncerte, kafu, putujem, idem na letovanja i zimovanja, upoznajem nove ljude, šalim se i smejem (sećam se dana kada sam mislila da je nemoguće da se to ponovo desi) nije ''dalje''? Treba li da pošto-poto nađem novog muža da bi se reklo, eto, nije dozvolila da je tragedija pokosi? Vrede li ljudi samo ako su u paru? Zar sam i Njega tako našla, na silu, jer nisam želela da budem sama? Ne bih rekla. 

Ne verujem da išta može da se dogodi na silu. Actioni contrariam semper et æqualem esse reactionem, kako Njutn reče, u svom trećem zakonu. Ok, ovo nije situacija na koju mogu da primenim prostu formulu i tako rešim problem, ali neke stvari treba pustiti da se dese, ma koliko mi sami bili ''krojači svoje sudbine''. Prvo, u sudbinu ne verujem baš, a još manje u ono ''kakve su ti misli, takav ti je život'' - nazovite me bukvalistom, jer ponekad to jesam, ali da je to tako, ja bih živela u zemlji sladoleda s leptirićima od čokolade i svi bi bili srećni i skakutavi. Takav je i Muž. Bio. Bio. Hoću li se ikada navići? Verovatno ni to nije normalno, da se pitaju neki sa strane.

Da se vratim na temu - veoma sam svesna da se ljudima ne može ugoditi, isto koliko i da većina ima dobre namere kada želi da me posavetuje ili mi kaže svoje mišljenje, ali bih zaista volela da shvate da stvari nisu uvek crno-bele, da se ponešto i ne preboli, a ako se prošlost pominje, to ne znači da stagniram ili da ne želim da ''nastavim dalje'' (stvarno mi nije jasno šta to podrazumeva, ma koliko mućkala glavom), već da poštujem život koji sam živela toliko godina sa njim, život koji me je promenio na toliko načina, vreme za koje sam napredovala, odrasla, sazrela, naučila mnogo toga. 

Ne smatram da je loše to što pominjem Muža često. To nije pokazatelj namere da živim u prošlosti ili se zadovoljim time da sam jednom imala njega i sada želim da vegetiram dok ne dođe vreme da mu se pridružim. Čak ni ja nisam toliko goth

Iz sveg srca verujem (zapravo, znam) da je on želeo da budem srećna i isto tako verujem da bi želeo da opet dobijem šansu za to, ali to ne znači da moram da ga zaboravim ili da ga ne pominjem, kao dokaz da sam prokleto ''nastavila dalje'', a naročito ne znači da treba da se zaljubim ili zasnujem porodicu. Da se razumemo, ne odbijam tu mogućnost, čak je priželjkujem i bila bih potpuni idiot da se svesno učaurim u ulozi asocijalne mačkarke, ali je potrebno vreme. Nekome manje, nekome više.

Meni treba više od godinu dana i žao mi je ako se to kosi sa nečijim očekivanjima i planovima. Isto tako mi je žao ako nekoga smara to što mislim da je M. bio duhovit i nadasve kul lik, pa volim da ga pominjem u anegdotama... na kraju krajeva, bio je prisutan prilikom većine lepih događaja u mom životu i ne mogu jednostavno da ga odstranim iz tih priča... ne mogu i neću. A kome smeta, pa, izvolite, onamo su vrata. Čak i da ''nastavim dalje'', moja prošlost ide u paketu sa mnom, take it or leave it, ne stidim se ni loših ni dobrih stvari.





post signature

24/10/2014

SPICY PUMPKIN ORANGE JAM

Pre neki dan, moja prijateljica i omiljena food blogerka, fabulous gđa Tina Vesić sa Tina's Cookings bloga, objavila je recept za pekmez od bundeve i pomorandže kome nisam mogla da odolim, jer deluje tako slasno i mirisno, pa sam se, s obzirom na to da sam već imala bundevu koja džabalebari u špajzu, a i sve ostale sastojke (osim želatina, ako ću da budem sasvim iskrena, jer sam ga stavljala na kosu dok sam isprobavala proces pod imenom laminacija kose... don't ask... or do, možda i o tome napišem post), okuražila da sprovedem isti eksperiment. Na kraju krajeva, oktobar je, bundevomanija je odavno počela. 
Dakle, šta je sve potrebno?
Tina je pripomogla i prilikom nastajanja ove slike, 
jer je silom prilika morala da masteruje očuvanje ''prokletih belih tanjira'' na slikama



 Sastojci 
Dobra volja 
Technotronic - Pump up the jam, kao soundtrack za kuvanje 

Da napomenem samo da Pump up the jam nije obavezna stavka, Tina je koristila Ramba Amadeusa i Džemo voli džem, ali u obzir dolazi bilo koja tematska, poput Jamming - Bob Marley. Tajna je u tome što džem bolje uspeva na taj način, dva od dva puta, rekla bih da je to već dokazana činjenica. 

Kao i obično, počela sam da pratim recept, stavku po stavku, a onda je improvizator u meni preuzeo kontrolu i napravio hardcore spicy verziju ove jesenje poslastice. Zašto? Zato što volEm cimet. Takođe, moja mračna piratska strana (ili Sandra Li (ako ne znate ko je Sandra, odma', odma' na youtube, feel the magic)) je zahtevala rum umesto contreau-a, i recimo da sam iskoristila malko više nego što recept zahteva, znate već, po ukusu (wink, wink). Da, džem mi je malko pijan, mrvicu... 

Ovo što sledi je izmenjeni Tinin recept, tj. moja verzija ovog pekmeza:

Sastojci:
600 grama pirea od pečene bundeve
4 kašičice cimeta
1 i po kašičica mlevenih klinčića
200 ml svežeg soka narandže
100 ml svežeg soka mandarine
3 kašike svežeg soka limuna
4 kašičice narandžine korice
200 grama šećera
200 ml vode
3 kašičice želatina
3 kašike hladne vode (za želatin)
Rum po ukusu

U šerpu sa debljim dnom sipati sveži sok narandže i limuna, vodu, šećer i koricu narandže. Dovesti do vrenja na srednje jakoj vatri i pustiti da vri 2 minuta. Nakon toga dodati pire od bundeve, cimet i začine. Dobro izmešati da se masa sjedini, pa pustiti da ponovo počne da vri. Dok se masa zagreva, pripremiti želatin - izmešati ga sa hladnom vodom i ostaviti da nabubri. Kada pekmez počne da vri, mešati stalno (i pažljivo) 5-6 minuta, da se džem blago zgusne.
Skinuti s vatre (pažljivo, jer će i dalje ključati) i uzeti par kašičica vrele mase, sipati u želatin i dobro izmešati, pa sve sipati nazad u šerpicu, dobro sjediniti i ostaviti da se hladi oko 15 minuta. Na samom kraju dodati rum, izmešati i sipati u sterilisane tegle. Pustiti da se tegle ohlade do sobne temperature, pa staviti u frižider preko noći.
Napomena: Ovaj pekmez je nešto ređi od standardnih. Za gušći pekmez dodati još kašičicu (ili kašičicu i po) želatina.

Moja napomena: Pekmez koji sam ja napravila uopšte nije ispao redak, naprotiv, morala sam da dodam još malo vode kada sam pravila pire od pečene bundeve. Sve zavisi od samih sastojaka, nemojte se bojati da dodate ili oduzmete malo ako vam nije po ukusu ili vam se čini da je masa previše gusta/retka.
Prijatno!


post signature

23/10/2014

Veliko jesenje spremanje








Ne volim promene. Nazovimo to genetikom ili posledicom položaja planeta u trenutku mog rođenja, ali jedna od lekcija koju pokušavam da savladam na svom putu ka ličnom napretku je da nije svaka promena loša. 


Dabome, opekla sam se više puta, i iznenadne promene kod mene nailaze na reakciju poput one ''koga guja ujede i guštera se plaši'', odmahujem glavom, ponavljam: ''Neću!'' u stilu petogodišnjaka koji još čuči unutar mene. Nije to ništa novo, Opirala sam se instalaciji Windows XP, Windows 7 i Windows 8, Inatagramu, suknjama i farbanju kose. Da li sam ih zavolela? Hell yeah! Znam da mi samo treba vremena da se naviknem na novonastalu situaciju. Okej, pričamo o malim stvarima, da ne pomislite da sam se slučajno navikla na titulu udovice. Loš vic, znam. 

Da ne davim isuviše, ovo je samo malecno obaveštenje o promenama koje je moj blog pretrpeo od sinoć, kada sam, powered by cafeine, u stilu duracell zeca do 4 jutros grozničavo preturala po dubinama interneta u potrazi za fontovima, pokušavala da otkrijem koja paleta boja mi se dopada, šta i kako želim da izgleda, a onda shvatih da, šta god uradila, izgledaće bolje nego pre. 


Ovo što trenutno vidite je i dalje work in progress, dodaću i izmeniti još ponešto, pa, ako neko zaluta u ovo ćoše cyberspace-a i primeti nešto čudno, da zna da je sve pod kontrolom... manje-više. 


Jesam li pomenula da ne volim ni CSS? 

Bitna stvar je da sam objedinila sve svoje stare blogove i sada su svi u okviru ovoga, slobodni za čitanje, hronološki, dok ne razvrstam postove po kategorijama, što je dosadnjikav i dugotrajan proces, ali, šta se mora nije teško. Lažem, sram me bilo. Teško je i mrzi me, al' svejedno ću to da odradim. Nadam se da će rezultat biti zadovoljavajuć i da će sve biti pregledno i uredno. To je bar plan. Isto tako sam rekla da ću da skuvati ručak danas i da ću opet napraviti čizkejk, ali da li sam to zapravo uradila? Jok. Jela sam jaje na oko. Važno da sam probala da napravim DIY karmin od voštane boje... neuspešno. 

Cilj je da ovim objedinjenjem svih mojih pisanija dobijem sve na jednom mestu, jer, ne mogu stalno da pišem o teškoćama, a prenošenje osećanja na papir je mukotrpan proces za mene, pa nije ni čudo što retko pišem. Na kraju krajeva, nisam ni svaki dan raspoložena za introspekciju i tmurne misli. Zato sam sve pripojila ovom blogu, pa ako mi se piše recept, pravi nešto u ''uradi sam'' fazonu ili ako rešim da počnem da se bavim haiku poezijom, uvek mogu da dodam još jednu sekciju.

I ne, ne bojte se, neću pisati haiku. 






17/10/2014

Identitet: Revisited




Pre nedelju dana, u sred vrleti Jahorine, u pohodu na pečurke, zapitala sam se šta ja to radim sa svojim životom. Na skoro 2000 m nadmorske visine sa baterijskom lampom u jednoj i pregrštom crnih truba u drugoj ruci (pa, u korpi, al' to mu dođe to), u Star Wars majici i novim, belim patikama, kao izuzetno iskusna gljivarka, jer, bele patike su idealna oprema za vlažnu zemlju u sred divljine, right? Možda i nisu loše, jer se lepo vide daždevnjaci kada pređu preko njih. Yup, that happened. 


U suštini, znala sam šta radim u tom konkretnom trenutku, na kraju krajeva, samovoljno sam krenula u ''lov'' na goth pečurke - kako volim da ih zovem, jer, postoji li bolji opis za potpuno crne gljive, a da nije Craterellus cornucopioides, mislim, ko će to da upamti, ma koliko kul i magično zvučalo - ali me je ta misao paralisala na sekund, u sred planine, van sezone, među lijama, gavranima i ko zna kakvim još živuljkama, koje, iako volim, ne bih da sretnem u sumrak. Šta, do đavola ja radim ovde? 10 km od najbliže civilizacije (čitaj: wifi signala). U Star Wars majici i belim patikama. Sama. 

Jednostavan odgovor je - berem pečurke, logično. Onaj koji zapravo tražim je - I have no fucking idea.

Imam tri banke i stojim usred proklete, mokre šume, među gušterima, dok slušam Electric Six na telefonu, because, why not, ionako je sve ostalo nenormalno. U paralelnom svetu, pretpostavljam da bih bila kod kuće, spremala večeru ili gledala tv sa mužem, šta bi udata kućna buva na početku četvrte decenije radila inače? Ali ne, evo me na par stepeni iznad nule, s korpom punom crnih pečurkica i crnom kapuljačom, kao u izvitoperenoj verziji Crvenkape. Život ima smisao za humor, zar ne? 

Krenula sam na road trip da malo promenim sredinu i vidim neke drage ljude, koje je sudbina razbacala po različitim ćoškovima sveta. Nazovimo to okupljanjem porodičnog klana, negde na pola puta većine nas, razvejanih kao pahuljice snega. Između slušanja anegdota iz detinjstva, ispijanja  konjaka i šampanjca, što je, znam, ekstravagantan izbor za boravak na planini, šetnje po proplancima i brdima i preskakanja planinskih potoka, imala sam dosta vremena da radim na introspekciji. Šta sam postigla za ovih godinu i po otkako se sve izvrnulo naglavačke, stagniram li ili napredujem, polako, ali sigurno? Toliko pitanja, a tako malo odgovora. 

Ako kao početnu tačku uzmem prokleti 22. mart, onda whoa, postigla sam dosta, ali, treba li da budem ponosna na to? Kako da se ponosim time što pokušavam da se prisetim kako izgleda osećati se normalno, a još nisam dosegla to stanje, niti sam sigurna da ću ikada? Ako uspem, hoće li bol prestati? Ako bol prestane, znači li to da sam prebolela? Ako prebolim, znači li to da sam zaboravila? Ako zaboravim, znači li to da... too much. 

Pretpostavljam da je pitanje zapravo - ko sam ja sada? Prošlo je 18 meseci . Pretpostavljam da više nisam supruga, majka nikada nisam ni bila, a jedva funkcionišem kao član ljudskog društva u većini slučajeva. Šta ako ne mogu da se definišem ni kao udovica i da time objasnim zašto sam ovakva kakva sam? Shvatam da je samo do mene kako ću samu sebe da etiketiram, ako uopšte moram, ali je čudan osećaj kada se nakon godinu i nešto svi oko mene vrate svojim navikama i porodicama, a ja ostanem sa hiljadu krhotina onoga što je nekada činilo ispunjen život. Kako da nastavim dalje ako se osećam kao udovica, a kako da prestanem da budem udovica, kada se trenutno osećamkao da je to srž moje ličnosti. Njegova supruga, njegova udovica. Jesam li i dalje njegova? Hoću li biti ako ikada uspem da zavolim nekog drugog? Sve to deluje kao naučna fantastika, Doctor Who ima više smisla nego moje razmišljanje.

Ne postaje bolje. Život je jednako dosadan i isprazan kao i pre godinu i po. Usamljenost i osećaj izolacije guše istom jačinom, ako ne i gore, jer, tu je i mirenje sa činjenicom da ovo nije trenutno stanje koje će proći. Iznenadna svest da je otišao zauvek, a koja mi povremeno vrisne u glavi ne događa se često kao ranije, kao što uzrok ove mizerije nije ono što dominira mojim razmišljanjem, već samo rezultat. Šta ako gubim mukom novostečeni identitet, na koji se nisam čestito ni navikla (a i kako bih, ponavljam se, ali udovica je tako grozna reč...)? Nisam više osoba koja ne može da podnese da vidi svoj lik na slikama, jer primećuje mrtav pogled na koji niko drugi ne obraća pažnju, osoba čiji se život u vidu tepiha izmakao pod nogama, ali ko sam? Čudna usamljena devojka/žena (ovih dana mi se događa da me u istom danu oslove sa devojčice, devojko i gospođo, što samo doprinosi ovoj krizi, mada ume i da laska) sa prvog sprata koja slavi Noć veštica, ima tetovaže i sluša Tool, Vagnera i Branka Kockicu u istom danu? Perspektivna crazy cat lady? Plavuša od (skoro) dva metra koja pravi mean tart sa jabukama i može da otpeva špicu Big Bang Theory bez greške i u real speed-u? 

Možda je odgovor zapravo prost, možda sam ja sve to i još ponešto... izgubila sam dosta, ali ponešto i dobila usput. Novu hrabrost, ideje i shvatanja. Mnogo manje me boli pozadina za mišljenje drugih ljudi. Nije da me je ranije bilo nešto posebno briga, ali sada je doseglo nivo potpunog don't give a fuck zena. Kanališem muža u društvenim situacijama, naučila sam da se ne stresiram previše kada treba da komuniciram sa nepoznatima, da raskrstim sa energetskim vampirima ili ljudima u koje sam imala veru i od kojih sam imala određena očekivanja, a koji su me razočarali mnogo puta. Otvorenija sam, iako u isto vreme mnogo opreznija. 

Da li je ovo moralo da se desi da bih ja naučila te životne lekcije? Nisam toliki vernik, a i da jesam, ovo bi me nateralo da sumnjam u mnogo toga. T. kaže da život ume da bude bag of dicks i moram da se složim sa njom. Ma koliko nihilistički zvučalo, randomness života mi lakše pada nego verovanje da je neko ili nešto ovo planirao. 

Imam utisak da je moje pisanije odavno prešlo u filozofiju, pa pardoniram zbog toga, počela sam da pišem sa namerom da opišem simpatično putovanje, a osvestila se na drugoj transcendentalnoj ravni.
Takođe, letimičan pogled na redove ispisane gore, govori mi i da sam počela komfornije da koristim izraze koji nisu preterano damski, ali, shvatam da to ima veze sa zen stanjem koje pomenuh. Možda sam i dogurala do faze besa. Nisam načisto još, nemam želju da udaram išta, ali ko zna... ako mi naleti nešto ili neko, možda se iznenadimo oboje. 

Dok ne iskristališem svoja osećanja i misli malo bolje, možda je pametnije da se vratim čitanju Outlander serije knjiga, koja preti da ostavi ozbiljne posledice po moj vid, jer blejim u ekran čitajući elektronsku verziju već duže od 10 dana, preko 4000 strana za sada i ne mogu da se zaustavim. Znam da me mnoge stvari opisane u knjizi dotiču i poistovećujem se sa likovima i situacijama, što možda nije od pomoći za moje trenutno stanje, ali do đavola s logikom, knjiga je OMG OMG OMG! u nedostatku boljeg opisa (Crvenokosi Škoti u kiltovima, putovanje kroz vreme, kotrljajuće slovo r u naglasku, tenzija između likova, koja se može seći nožem - nije li to i više nego dovoljno), ne osećam se isuviše elokventno za takve zadatke, ionako sam isuviše smorila esejem o krizi identiteta. Možda sam na pragu drugog puberteta. Ništa me ovih dana ne čudi. Je suis prest.




Sing me a song of a lass that is gone
Say, could that lass be I?

27/09/2014

BUTTERNUT SQUASH CREAM SOUP








KREM SUPA OD MUSKATNE BUNDEVE


Sastojci


1kg oljuštene i na kockice naseckane bundeve iz koje su izvađene semenke
2  oljuštene i iseckane šargarepe
2 naseckana crna luka, srednje veličine
1/2 l bistre pileće supe
1/2 kašičice soli
Prstohvat crnog bibera
2 kašike maslaca
200 ml pavlake za kuvanje
Kisela pavlaka, za serviranje, po želji


Naseckanu bundevu, luk, šargarepu, pileću supu i so staviti u šerpu i kuvati na blagoj vatri oko 30 minuta, ili dok bundeva u potpunosti ne omekša. Supu sipati u blender sa dodatkom maslaca, pa ponovo usuti u šerpu i dodati pavlaku za kuvanje. Služiti sa kiselom pavlakom i/ili krutonima, po želji.

08/08/2014

Kako se dogodilo.


Ovaj blog je kanda malo na mračnijoj strani spektra, ali zaista ne znam kako bih drukčije pristupila ovom periodu svog života. Naravno da u meni još čuči ona nasmejana lujka koja grli plišane jednoroge po prodavnicama igračaka jer joj je glupo da ih kupi pošto ima skoro tri banke i ne ume da laže da je za sestričinu/bratanicu, pa hajd' da ih prigrli malo i uživa u njihovoj pufnastosti, kao u iščašenom zoološkom vrtu. Ona koja je potajno potpuno izbedačena što nije sirena i koja se uvek iskreno šokira kada neko nije gledao The Goonies i odmah maše originalnim diskom, spremna da sa neprosvetljenom individuom pogleda film po 256. put, jer niko ne sme da ide kroz život, a da ne zna ko je Jednooki Vili. Zaboga. 
Ona koja se na ozbiljnom radnom mestu potajno smeška što je prethodne večeri nalakirala nokte u sve boje duge, jer je zima i dani su tmurni, pa bar nešto da bude vedro i veselo. Ispod strogo poslovnih pantalona niko ne zna da se krije krajnje neozbiljna tetovaža. 

Mračnija, ozbiljnija polovina je izbila na površinu. Ona koja na fotografijama ima umorne oči i prazan pogled. Lažan osmeh. Autopilot, sposobna da izdrži dan, a da ne počne da gađa nepristojne prodavce na pijaci najtvrđim povrćem koje nađe, da se suzdrži od najsočnije psovke koju je ikada čula i nikada nije imala hrabrosti da je izgovori naglas, a možda i od neke kletve pročitane u jednoj od knjiga prilikom spremanja ispita iz Kulturologije, kada se neko ponaša kao potpuni kreten prema meni, ničim izazvan. Nikada nisam volela da pravim scene, valjda jer sam povučena, ali možda to i nije najbolja osobina; imam utisak da mnogi zapravo zaslužuju da im se očita bukvica. Gde mogu da razvijem taj skill, da kažem pravu stvar u pravom trenutku? Mislim da se s tim rađaš, a možda je to Maybelline

Znam da zvuči konfuzno, ali mislim da ću uspeti da se ispetljam iz ovog klupka misli koje sam pljusnula na virtualni papir. Bear with me.

Lepršava, nežna strana mene, koja voli piknike na travi i roze karmine je ona srećna, naivna strana mene, a ova sarkastična veštica je ona koja je morala da povuče veći deo tereta, ona koja je morala da bude jaka, da bi živci izdržali šok koji se dogodi kada se život preturi naglavačke, kao kada u nemim filmovima Čaplinu izvuku tepih pod nogama... samo ni izbliza tako smešno. 


Osećam potrebu da ovde napravim napomenu da je ono što sledi verovatno potresno i veoma, veoma mračno, ali osećam potrebu da opišem taj dan. Zato, ako niste spremni za poražavajuće realne detalje, vreme je da stanete sa čitanjem. 


22. marta 2013. sam ležala na svojoj, desnoj strani kreveta i slušala u polusnu kako se muž sprema za posao, trupkajući po stanu u stilu omanjeg T-reksa, sto puta otvarajući fioke i ormar, suptilno kao slonče u staklarskoj radnji, kao i obično, kada bi pokušavao da bude tih. Kasnije sam shvatila da je tražio nešto deblje da obuče jer je padao sneg. 

Rasanila sam se i na fejsbuku napisala kako ''scumbag husband trupka po kući i ne dâ mi da spavam'', jer je to sa scumbag husband/wife bila naša interna šala. Odgledala sam potom najnoviju epizodu Grey's Anatomy, naglas razmišljajući kako prvi put gledam neku od epizoda gde niko nije stradao. Minut kasnije mi zvoni telefon i od tog momenta sve postaje samo magla. 

Taksi, čekaonica u bolnici... pitanja koja mi postavljaju o njemu, ko sam ja i šta sam ja njemu. Doktori i sestre koji prolaze, a niko ništa ne želi da kaže. Kasnije prilazi jedan beli mantil i kaže: ''Vi ste supruga? Na odeljenju reanimacije je, ali ne izgleda dobro.'', i nastavlja dalje, svojim poslom. ''Kako bre ne izgleda dobro, he's a handsome devil! Kakva bre reanimacija?!'' Jedino što su mi preko telefona rekli je da se onesvestio. Odjednom um pokušava da poveže konce i pomiri ideju o tome da silly muž nije doručkovao i da mu se zavrtelo u glavi, pa su ga iz firme poslali na pregled do nekakve reanimacije. Znam šta to znači. Odrasla sam sa lekarom, odgledala sam i previše medicinskih serija. Grozničavo razmatram scenarije koji mogu da dovedu do proklete reanimacije. Srce, pluća, mozak. Ništa mi od toga ne deluje logično jer je hipohondar koji redovno ide na preglede, a zbog benignog tumora u mladosti je posebno pažljiv i ide na kompletne pretrage na svakih godinu dana. Pre samo mesec dana je bio na ultrazvuku srca i doneo i ekg zapis kući, čuvam ga u novčaniku jer je simpatično imati njegove otkucaje srca na papiru. Nemam pojma koliko je sati, koliko sam već tamo, da li sam išta popila, pojela. Kao da je juče bilo, sećam se momenta kada sedim na plastičnom sedištu koje podseća na ona stadionska i čvrsto rešavam da ne budem pesimista. ''Okej, biće u bolnici neko vreme''. Imala sam jasnu viziju kako sedim na njegovom bolničkom krevetu i teram ga da jede više voća dok se on žali na loš wifi signal koji ga ometa u surfovanju netom na laptopu. 

Onda vidim još jednog doktora koji mi prilazi, sa najboljim poker face koje sam ikada videla i moli me da pođem za njim u hodnik malo dalje od čekaonice. Ne gleda me u oči. U tom trenutku znam šta će mi reći, ali ga svejedno pratim. Pita me hoću li da sednem, a ja mu kažem da mi samo kaže šta ima da mi kaže. Servira mi napamet naučen tekst, identičan onome koji sam sto puta čula u Grey's Anatomy. ''Učinili smo sve što je bilo u našoj mogućnosti, bla, bla, bla, bla...'', njegove reči se gube u daljini. Pretpostavljam da ljude odvode u taj hodnik, da ne bi bilo drame u čekaonici. Kako ljudi inače reaguju? Vrište li? Padaju? Sećam se svog ledeno hladnog glasa koji pita može li da ga vidi, odbacivši sve pređašne strahove i izjave da nikada u životu ne želi da vidi nekoga ko nije živ, jer je to najstrašnija scena koju sam ikada mogla da zamislim, i saznanja da je muž sve vreme bio tu, u prvoj ordinaciji, ni 10 metara od mesta gde sam čekala... minutima? Satima? 

Osećala sam se potpuno prazno. Kao da mi je neko izbio vazduh iz pluća, pretvorio me u robota koji ume da izvršava jednostavne komande. Iza vrata, bio je on, u toj maloj, jednostavnoj, beloj prostoriji. Znate ono kada u filmovima zavape: ''Izgleda tako sićušno!''. Well, meni je on izgledao svakako, samo ne sićušno. 

Poznata stopala, ramena... telo prekriveno belim, dotrajalim čaršavom. Sto na kome leži prekratak za njegovih 205 centimetara, zašto mu glava visi, želim da pitam, ali glas ne izlazi iz mene. Izgleda kao on. Nikako drugačije. Mlad, jak. Gusta kosa, brada od 2 dana i orka u talasima na ruci. On, ali nije on. 

Prišla sam i prislonila uvo na njegove grudi, jer sam samo nekoliko sati pre ležala na njima i slušala umirujuće, snažne otkucaje srca. Tišina. Pridigla sam mu glavu, a u sebi čula samo odjek svog glasa: ''Zašto se ne probudiš, probudi se, probudi se...'' Imao je cevčicu u ustima i ruke sklopljene na stomaku, vezane nekim zavojima. ''Zašto ste ga vezali? Ko se drznuo?'', želim da pitam, a u sebi već znam odgovor, jer iz malog mozga isplivava sećanje drugarice koja jedne novembarske večeri priča neku anegdotu o noćnoj smeni u bolnici u kojoj je medicinska sestra i tome kako se preminulima vezuju ruke, kako ne bi padale dok ih prevoze. Shvatam da, ako je tako, da se to desilo pre izvesnog vremena, jer su već stigli sve to da urade... nije bilo panike, nije bilo utrčavanja i istrčavanja iz te prostorije, jer sam sedela tako blizu, zapazila bih to komešanje. Niko nije dramatično, preko razglasa, uzviknuo: ''Code blue!'' ili nešto slično. 

Mirisao je na zavoje. Na lekove, kao ormarić u kome moja nana drži flastere i drugu opremu za prvu pomoć. Moja nana, koja se bliži devedesetoj. Pitala sam se kako je moguće da ne miriše na Baldessarini, kada je samo par sati ranije tek odlazio u kancelariju, sveže naparfemisan. Znala sam da ne mogu dugo da budem sa njim, pa sam ga poljubila u rame, u grudi, u čelo i ugao usana, gde ona grozna cev nije smetala i rekla mu da je okej, da sam tu i da može da spava, da ga volim najviše na svetu i da se ne boji, jer sam uvek uz njega. Dali su mi neku tabletu da popijem, i kao dobri, poslušni robot, uzela sam je, ne pitavši šta je to uopšte. 


Sećam se da su po mom izlasku iz zgrade bolnice padale krupne pahulje i da sam hodala napola zaprepašćena kako to da se svi ponašaju kao da je sve u redu? Zar ne znaju šta se dogodilo? Kako to da se svet i dalje okreće? 


Ostatak dana sam provela na kauču, u njegovoj ogromnoj dukserici, sedeći savršeno mirno, kao statua. Ni reč, ni uzdah, ni suza. Sećam se svih ljudi koji su došli, tihog pričanja, neverice. Plač njegove majke, očaj na njenom licu i ponavljanje pitanja upućenog meni: ''Reci mi da nije istina! Reci da me lažu!''. Nisam bila sposobna da joj odgovorim, gledala sam samo u jednu neodređenu tačku u daljini, želeći i čekajući da svi odu. Pamtim pitanje gde želim da ga sahranimo. ''Zašto bismo ga sahranjivali, on ima samo 35 godina?'', mislila sam u sebi. Iako sam čvrsto želela da ga zadržim što bliže, znala sam da moram da ga pustim da ode kući. To je mesto koje voli najviše na svetu i jedina ispravna odluka...

U jednom momentu, pošto su se ulazna vrata zatvorila za poslednjim ''gostom'', teškim koracima sam otišla u našu spavaću sobu, jednim potezom, kao da je to najnormalnija ustaljena navika, pokupila njegove stvari koje su visile na čiviluku u uglu sobe, napravila gnezdo oko sebe i spavala narednih 12 sati, budeći se na svakih sat ili dva jer je krevet prazan. 

Morala sam da sačekam ponedeljak da bih saznala šta mu se dogodilo, jer niko ne radi vikendom, a ono što je tragedija za nas je za njih samo običan radni dan. 

Njegova porodica se vratila u rodni grad da započne pripreme oko sahrane, ali ja nisam mogla da se maknem s mesta, ne dok je on ovde, u bolnici... u hladnjači. Nisam želela da bude sam, pa sam sedela u našem stanu iščekujući ponedeljak, pa onda rešila da tog dana moram da kupim olovku za obrve (zašto, ne znam, zašto tada, još manje, ali uredno sam se uputila u ''Jasmin'' sa tim zacrtanim ciljem i ostvarila ga), a nedelju provela manijakalno iščitavajući tekstove o smrti na internetu i perući veš, jer su mi vratili stvari u kojima je bio kada su ga dovezli u bolnicu. Nisam mogla da spavam jer sam bila ubeđena da će mu biti hladno, pitala sam se da li je nenormalno da ih zovem i kažem im da je zimogrožljiv, ali zdrav razum je nekako nadvladao taj momenat. Prostirala sam njegovu odeću... žutu, mekanu duksericu koju je nosio tog dana i za koju sam ga zafrkavala da izgleda kao pile od 2m kada je obuče, farmerke, braon polo majicu koju je mrzeo. U momentu sam htela da ga pozovem i da ga pitam zašto ju je obukao kada je toliko ne voli, ali sam onda shvatila da nešto s njom nije u redu. Bila je isečena, zbog reanimacije. Ne znam ni sama koliko sam stajala gledajući tu majicu u svojim rukama i, odjednom, čudne krajeve, kao froncle, koji su visili na sve strane, ali verovatno sam dugo bila odsutna, jer je moja mama je ušla u sobu da me obiđe. Izustila sam panično: ''Ja ne znam kako da prostrem njegovu majicu.'' Um je čudna, nedokučiva stvar. 

Mama je tu majicu kasnije spakovala na samo dno njegovog ormara, da je ja ne bih ponovo videla. Tamo je i sad. Nemam snage ni hrabrosti da otvorim ta vrata i pogledam prostor u kome vreme i dalje stoji, poznate materijale i vedre boje, rukave koje su njegove snažne ruke ispunjavale, meku odeću koja se, zajedno s njim, obavijala oko mene i pružala mi sigurnost i ljubav. 

Kada je najzad osvanuo ponedeljak, dobila sam odgovor koji sam očekivala, a koji nije promenio ništa. Činjenicu da njega više nema, činjenicu da sve što se dogodilo nije logično i da je od tog trenutka sve izgubilo smisao. 

Srce. Udar tako jak da je jedan od mišića bukvalno pukao od te siline. ''Nije osetio ništa, bilo je gotovo pre nego što je dotakao pod, da mu se to dogodilo u sred bolnice, pred 100 lekara, ne bi mogli da ga spasu.'' Nema objašnjenja zašto mu se to dogodilo, osim random shit happens. U trenutku kada je pao, šalio se sa koleginicama na poslu, bio je nasmejan i raspoložen, a sekundu kasnije...


Sekundu kasnije njega više nije bilo, a ja sam kod kuće, ušuškana u bezbrižnost dotadašnjeg života, gledala glupavu medicinsku limunadu, nemajući nikakvu ideju o tome da sam u momentu izgubila sve i da ću tačno u 10:00 dobiti poziv nakon čega ništa više neće biti kao pre. 

Od tog trenutka prošla je jedna godina, četiri meseca i osamnaest dana. Ukupno 505. I dalje imam utisak da sam ga videla juče, da je svega par sati proteklo otkad sam prošli put osetila njegovu kožu pod prstima i čula njegov dubok, sneni glas koji kaže: ''Smoriška, spava mi se, gnjavićeš me sutra.'' Poslednje što smo rekli jedno drugom je: ''Volim te''. Čovek bi pomislio da je to nekakva uteha. Uteha, malo morgen. I just miss him so fucking much. Svaku noć, svaki dan, svaki sat i svaki minut. Uvek. 



05/08/2014

Mala noćna razmišljanja, priča bez kraja i početka




Znaš onaj osećaj kada, nakon dugog dana, legneš u krevet misleći da ćeš zaspati kao beba, dok si rek'o ''keks'', a onda ti na pamet padne jedna misao, pa druga, pretvarajući se u kovitlac ideja, preispitivanja, sećanja i nadanja. San ne dolazi na oči, a mozak radi 200 na sat (unapred se izvinjavam ukoliko ti u glavi trešti melodija dotične trash pesme), terajući te da pomišljaš na stvari koje ti po dnevnom svetlu ne bi pale na pamet. 

Ne osećam se dobro ovih dana. Fizički, moram da naglasim, jer je ovo, na kraju krajeva, blog o beleškama usko povezanim sa mojim, should we say, krhkim emotivnim stanjem. Ne znam da li sam pokupila neki virus, prehladila se ili pojela nešto loše, ali, da ne zalazim u detalje, osećam se bedno, jadno i, logično, neraspoloženo. Upravo sedim u turskom sedu na našem krevetu i pijem šolju čaja od sveže nane, nadajući se da će magično učiniti da se opet osetim kao čovek. Čudno je to kako i dalje kažem ''naš'' krevet, iako je prvenstveno bio moj. Kupila sam ga mnogo pre nego što smo se muž i ja upoznali, ali nakon tolikih godina gužvanja nas, posve sićušnih individua na metar i šezdeset širine, njegovih stopala koja su uvek snevala lebdeći u vazduhu, jer mu je krevet bio kraći za koju desetinu centimentara, mog gunđanja što sam sabijena u ćošak i prinuđena da spavam u položaju kojekakvog kontorcioniste spakovanog u koferče naočigled zadivljene publike i činjenice da smo krevet delili sa veoma zahtevnom mačkom, ne mogu, a da ga ne posmatram kao sastavni deo zajedničkog života i kao relikviju koja nosi neizbrisiv trag divnog čoveka, koji je u snu pevušio, pričao kako voli Nutelu i škrgutao zubima, od čega mi se kostrešila svaka dlačica na telu. 
Mala digresija - je li ovo kandidat za najdužu rečenicu u istoriji blogovanja? Žao mi je, zaista mi je žao. Biću bolja ubuduće. 

Gde sam ono stala? A, da. Sedim na krevetu i pijuckam čaj, žaleći što me je mrzelo da ga procedim, te pola vremena provodim pecajući listiće koje ''popijem'' zajedno sa potencijalnim eliksirom ozdravljenja ili bar umanjenja smarajućih tegoba i razmišljam kako je muž imao tendenciju da pretera sa slatkišima, pa je voleo da ga, kao štene, kružnim pokretima mazim po stomaku, tvrdeći da mu to pomaže. Razmišljam kako bi mi sad dobro došle njegove ogromne šake u primeni istog principa. Kako nam ponekad te svakodnevne minijature promaknu, ne pamtimo ih kao nešto bitno;  kada ih nema, shvatiš da su mnogo važnije od prostih anegdota i detalja, koji se zagube u nizu dana, meseci i godina. Setim se takvih stvari svaki put kada iz prodavnice vučem po 3-4 kese i činjenice da to maltene nikada nisam radila dok je on bio tu. Glupost, zar ne? Ali, fali. Kao i svaki muškarac, voleo je da ponese sve odjednom, da se ne bi vraćao dvaput do automobila i uvek šatro gunđao, jer: ''Ko nema zeta, nema ni magarca''.
Svaki put kada čujem neku novu pesmu i sigurna sam, 100% da bi on potpuno odlepio na nju i puštao je iznova i iznova, dok mu se ne smuči. Ironično, on je meni nadenuo nadimak ''Smoriška'', jer sam jedno vreme stalno slušala Siddhartinu ''Mališku''. 

Prilično sam sigurna da sam ranije već pisala o sitnicama mi nedostaju, pa, ako se ponavljam, pardoniram, ali ne mogu da čitam stare tekstove i proživljavam u njima emocije od prošle godine. Još sam rovita i teško mi pada prisećanje na to vreme, mada se ni sada ne osećam sjajno. Bolje jeste, ali dobro nije i ne znam hoće li ikada biti. Koliko god napredovala od tog momenta, kada je sve što sam znala, što je postojalo, usisala crna rupa, u nepovrat, opet mi se čini da ja stojim u mestu, a svet oko mene juri kao ubrzani snimak. Možda je to permanentno stanje naše ''vrste'', da se osećamo izdvojeno od sveta, jer za nas stvari nikada neće biti iste, bezbrižne i normalne, a i kako bi, kada će nad svim lepim što sledi uvek biti ogromna, tamna senka, kao beleg onoga što se dogodilo i što ne može da se preboli. 

A napredovala sam, makar malo. Malo sam raspoloženija, više izlazim iz kuće, imam neke planove i neka nadanja, postala sam plavuša (slučajna i to je, recimo, dobra priča za neki naredni post ili blog, kako kaže koleginica blogerka, Seka Aleksić. Ovo je trebalo da bude blago sarkastično, mkay?). Tuga u očima je i dalje tu, možda je ljudi ne vide ili ne obraćaju pažnju, ali meni je očigledna poput gavrana u jatu ružičastih flaminga i to je okej. Prigrlila sam svoj haunted look i furam ga kao svaka individua koja je bar deo svog života provela kao goth


... a neko spava i ne haje.

Uskoro će svanuti novi dan, još tinja nada da će prokletstvo poznatije kao bol u tibi (simpatičan izraz, zar ne, nisam odolela da ga upotrebim) nestati zajedno sa mrakom, da će um usporiti malo i pustiti telo da se odmori. Ne smeta mi roj pomalo nekoherentnih misli, ali sam umorna od čestih bojeva sa njima. Koliko god volela da se prisetim nečeg od pre, to je mač sa dve oštrice. Miluje i seče, do koske. Ta tetovaža orke koja proviruje iz rukava, plavičasta svetlost monitora koja poznati ožiljak na slepoočnici čini vidljivijim nego što jeste, dobro poznata toplina njega, dok mirno spava pokraj mene, koja sa laptopom u krilu rovarim po Pinterestu i kojekakvim virtualnim isečcima iz starih Burdi... zašto noću sve to toliko stvarnije deluje? Kao da je bilo juče. I taj premali krevet za nas dvoje je sada ogroman, kako je perspektiva čudna stvar. Gomila mojih teglica, bočica i tubica, par knjiga, kompjuter i šolja sa čajem koji se sada potpuno ohladio, ne može da popuni tu prazninu. Tablete, meditacija, vežbe disanja i opuštanja, umirujući zvukovi tibetanskih činija sa youtube-a i distrakcije poput igrica na mobilnom pred spavanje ne mogu da popune tu prazninu. Neki kažu da vreme može. Ja kažem da ti ljudi ništa ne znaju o gubitku voljene osobe. Oh, well...

05/07/2014

CARAWAY RYE BREAD







RAŽANI HLEB SA KIMOM



Sastojci:

½ šolje ražanog brašna
4 do 6 kašika mlake vode


3 šolje mekog belog brašna
4  šolje ražanog brašna
 1 i ½ kašičica soli 
1 ½ šolja mlake vode 
1 kašika meda ili melase
1 kašika kima


 10 g suvog kvasca 
2 kašike ječmenog slada ili šećera
 1½ šolje vode  
 ½ šolje ražanog brašna


1 belance za premazivanje


Dva-tri dana pre nego što želite da ispečete hleb, napravite starter za testo tako što ćete u manjoj posudi pomešati ¼ šolje ražanog brašna sa 2-3 kašike vode. Pokrijte smešu plastičnom folijom i ostavite da fermentiše 24h, van direktne sunčeve svetlosti.
Nakon isteka tog vremena, dodajte joj istu količinu ražanog brašna i vode kao i prethodnog dana i sve zajedno izmešajte, te ostavite da odmara još oko 24h. Nema žurbe, ja sam potpuno zaboravila na mešavinu skoro jedan ceo dan, nije nikakav problem, tradicionalni starteri se čekaju i po nedelju dana.

Na dan pečenja hleba, pomešajte kvasac sa vodom, sladom/šećerom, 
1½ šoljom vode i  ½ šolje ražanog brašna u glatku masu, te ostavite da odstoji dok se ne udupli.


U većoj posudi pomešajte 4 šolje ražanog brašna, 3 šolje belog brašna, so, dodajte starter, mešavinu kvasca i kim (hleb se, naravno, može napraviti i bez kima, ali mu on daje jedinstven, predivan ukus), te umesite testo. Ono ne treba da se lepi, pa dodajte ražanog brašna po potrebi, ali pazite da ne preterate, jer će u tom slučaju hleb biti tvrd. Pokrijte i ostavite da narasta oko pola sata do sat vremena na toplom mestu. Kada naraste, premesite testo, oblikujte 2 vekne hleba i ostavite ih na prethodno podmazanom plehu, da testo još jednom naraste. Premažite hleb razmućenim belancetom i pecite u prethodno zagrejanoj pećnici na 180° C, oko 45-60 minuta. 

31/05/2014

CHILLI CHOCOLATE BUNDT CAKE





ČOKOLADNI KUGLOF SA ČILIJEM


175 g maslaca
200 g šećera
2 velika jaja
1 kašičica ekstrakta vanile
150 ml kisele pavlake
200 g brašna
50 g kakaoa
10 g  praška za pecivo
1/2 kašičice sode bikarbone
3/4 kašičice čilija
(ili više, ako imate avanturističku crtu)

Čokoladna glazura:

100 g čokolade
1 kašika maslaca
1 kašika mleka

Zagrejati rernu na 190˚C. Penasto umutiti maslac i šećer, dodati jaja, jedno po jedno, vanilu i kiselu pavlaku.
U posebnoj posudi pomešati brašno, prašak za pecivo, sodu bikarbonu, čili prah i kakao i zatim sve zajedno tako što se malo po malo dodaju praškasti sastojci u smesu sa maslacem. Sipati u prethodno maslacem namašćen i lagano brašnom posut pleh za kuglof i peći oko 30 minuta (ili dok kolač ne bude pečen, proveriti viljuškom ili čačkalicom). Kada bude gotov, izvaditi kuglof iz rerne i ostaviti ga u posudi za pečenje, da se prohladi 10 minuta, pa tek onda izvrniti na tanjir ili rešetku. Ukoliko je modla prethodno dobro premazana, kuglof bi trebalo da ispadne bez teškoća.
Dok se hladi, pripremiti glazuru tako što se sastojci na tihoj vatri ili pari istope u glatku smešu. Preliti preko kuglofa, ostaviti da se ohladi i služiti. 



22/05/2014

Eh, da mi je jedan Tardis...







Proteklih mesec dana provela sam gledajući seriju Doctor Who i, maltene, ništa osim toga. Godinama sam odbijala da počnem sa gledanjem, jer nisam ljubitelj scifi žanra, roboti i kosmos me nikada posebno nisu privlačili, iako mi je nekoliko prijateljica potpuno opsednuto serijom i godinama me nagovaraju. I jedne večeri kažem sebi: ''Why the hell not?!'' i skinem nekoliko epizoda. Šta da vam kažem, osim da sam zapostavila sve ostalo što pomno pratim, šta to beše Game of Thrones, kakav Hannibal, True Detective i House of Cards? Da, da, znam da su odlične, ali ovo je nešto u sasvim posebnoj kategoriji. Od momenta kada je deveti doktor pružio ruku Rouz i izustio ''Run!'', bila sam očarana, iako je premisa prve epizode potpuno ''what-the-hell-did-I-just-watch''. Mogla bih čitav roman da ispišem zašto mi je deveti doktor bolji od desetog i kako me je osvojio jedanaesti, ali poenta mog današnjeg pisanija je u nečemu drugom.


Za one koji nisu Who-ovci, Doktor je vanzemaljac, Time Lord, Tardis (Time and Relative Dimension in Space) je njegovo vozilo (vremeplov, brod, kako vam drago), kojim putuje kroz prostor i vreme i uvek upada u nevolje zarad spasenja ljudske vrste, Zemlje ili neke od zanimljivih planeta i njenih stanovnika. Zvuči čudno i glupavo, znam, ali poseduje magiju koja me je kupila doveka. 


Pošteno sam otplakala svaku epizodu koja se ticala paralelnih svetova, sa ljudima koji su živi tamo, a ovde nisu i obrnuto, putovanje kroz vreme da bi se promenila nečija sudbina ili u cilju opraštanja od voljenih osoba, jer sve posmatram kroz prizmu svog gubitka i, kao što možda znate, imam neraščišćenih problema sa religijom, pa mi je lakše da poverujem u paralelni svet, gde Muž u ovom trenutku pije kafu nakon popodnevne dremke, dok neka verzija mene hladi čokoladnu tortu na prozoru naše kuće iz snova.

Toliko želim da je to moguće, jer, iako ja neću moći da živim taj život, možda on može, zaslužio je više, mnogo više od onoga što je dobio i niko i ništa ne može da me ubedi da je to božja volja, plan ili slična glupost tipa ''raju je bio potreban još jedan anđeo''. Kad smo već kod anđela - ko odgleda Doktora, zauvek ih posmatra u drugom svetlu, brrrr! 



Divna, viktorijanska statua, hm?

Ne baš!
(klikćete na sopstvenu odgovornost)




Ok, nisu sve ovako sablasne, serija je zapravo dinamična i vesela, ali mračni momenti postoje, kao i u životu, uostalom... preostalo mi je još samo nekoliko epizoda i štedim ih, gledam jednu dnevno, kao da pijuckam skupi konjak, pa ne želim da nestane prebrzo. Za sedam sezona, mnogo sam zavolela radnju i protagoniste, a ne vezujem se tako lako za fiktivne likove. Na jesen me očekuje nova sezona i novi Doktor, tako da avanturi još nije kraj. Šteta što se isto ne može reći za moj dosadašnji život.

Znam, znam, znam, patetika. I nije sve crno, još uvek umem da se radujem malim stvarima u životu, kafi s prijateljima, kolačima, sitnim životinjama, cveću, kozmetici i još mnogo čemu, ali sve to nije ni prineti radosti koju sam osećala do pre godinu dana. Čudno je to kako toliko toga izbledi kada se ovako nešto dogodi, stvari jednostavno padnu u drugi plan, jer smrt baca dugačku senku na sve ostalo. Ponekad se osećam kao udvojena ličnost, jer sam u stanju da pišem ovako nešto mračno, a istovremeno da ćaskam na fejsbuku sa prijateljicama o mačićima, zgodnim slavnim momcima i kremicama za lice. Komparmentalizacija je i dalje u punom zamahu, ali, najiskrenije, ne znam kako bih drugačije funkcionisala. Ne mogu da šetam s oblakom iznad glave ceo dan, ali ne mogu ni da ne razmišljam o Njemu i svemu što nas je zadesilo, te kako je moguće da ga, na današnji dan, nema već punih 14 meseci, pa je ovo najbolje rešenje koje sam našla. Balansiram između svetlosti i tame svaki dan, ceo dan. Šizofreno, možda, ali moje. I šljaka, to je za sada najvažnije, dok ne nađem jedan Tardis i možda rešim sve svoje probleme. Malo mašte ne škodi...



By Christian Schloe

03/05/2014

Prođe april



... i ne vraćaj se dok se ne unormališ.


April k'o april, kiša, zeleniš i početak sezone alergija, a nekada je za mene imao potpuno drukčije značenje, moj omiljeni mesec u godini.

Za ovih 30-ak dana sam postala strašan hejter. Da se ispravim, nisam postala hejter, nego sam pustila da ta strana mene izbije na površinu i hejtovala sve živo, internet persone, naročito vlogerke (ljude, generalno, kad malo bolje razmislim), vreme, vesti...

Opet sam napravila pauzu od pisanja, ostavši potpuno zatečena nekim događajima koje sam preturila preko glave, a taman sam pomislila kako, za mrvicu, lakše dišem...

Izgubila sam psa koga sam imala 14 godina i mog vernog papagaja, Pticu, koji je bio česta inspiracija za moje pisanije, i ovde i na starom blogu ('izgubila' zvuči kao da sam ih zaturila, hejt i za taj izraz!). Za A. sam znala da nam nije ostalo mnogo vremena, patio je od artritisa i sličnih staračkih boljki. Živeo je mnogo duže nego ijedan drugi primerak te rase koji znam, ali sam imala priliku da se oprostim od njega i to mi je mnogo značilo, iako ne mogu da se naviknem na činjenicu da me više neće dočekivati na kapiji kada dođem kući. Dvorište je isuviše prazno sad, nakon decenije i po njegovog mahanja repom i srećnog izraza lica, s jezikom 'na stranu'. Zajedno smo odrasli, dobila sam ga kada sam bila tinejdžerka. Zajedno smo šetali, spavali, radovali se. Moj petogodišnji bratanac je situaciju mudro sročio u jednu rečenicu: ''A. je kod teče, oni se sada igraju zajedno.'' Sviđa mi se ta filozofija i prija mi da tako razmišljam. Pijući kafu sa drugaricom K. jednog od ovih popodneva, pričale smo o ovim nemilim događajima i dečjoj filozofiji, pomenuvši da je sada i Ptica kod njega. K. je rekla da je Muž zauzet čovek, sa svim tim životinjama i nasmejala me, prvi put tih dana.



Gubitak Ptice me je potresao više, jer je došao neočekivano, glupim trenutkom nepažnje. Iako sam iskusila mnogo veći, čovek ne može da se navikne na takve stvari. Ptica je slomio kljun i, usled nedostatka finansija i čudotvoraca veterinara, morala sam da donesem tešku, pretešku odluku da ga uspavam. Držala sam ga u rukama, sve je trajalo samo nekoliko sekundi, ali te otkucaje srca, koji postaju sve slabiji, ću pamtiti zauvek. Deset godina sam živela sa Pticom, gledala ga kako odrasta, uz njega doživela ljubavne brodolome i istinsku sreću. Bio mi je velika pomoć prethodne godine, svako jutro me je budio tapkanjem nožica po kavezu u iščekivanju da ga pustim, da bi doleteo kod mene i pevao mi temu iz ''Porodice Adams'' na sav glas ili zahtevao da ga ljubim u kljun glasnim ''cmok-cmok'' zvukom. Čitavo popodne je umeo da sedi na mom laptopu i pravi mi društvo, a po stanu me je pratio kao pas, gde ja, tu i on. Tuširali smo se zajedno, nije hteo da mi se mrdne s glave, pa sam uvek imala muziku dok se kupam. Umeo je i da kaže ponešto - od prostog ''ćiju-ćiju'', preko ''Ptičice'' i ''Dođi, Ptico'', do najnovijeg ''Whatcha doing?'', koje je pokupio sa youtube-a, od nekog američkog papagaja. Iako je voleo da peva, bio je potpuni antitalenat i ispuštao je svaku drugu notu. Mnogo mi nedostaje. Svako jutro se budim i na prstima hodam do kupatila da ga ne bih probudila, a onda se setim da nije tu. Još uvek mi se svakodnevno dešava da mi se učini da ga čujem kako ćućori nešto kako je umeo, ili priča s vrapcima. Ko bi rekao da jedna mala ptica može tako da mi se uvuče pod kožu, a ranije sam mislila da su mali papagaji glupavi ljubimci i da ne služe ničemu. Eto vredne životne lekcije, od jednog malog, pernatog drekavca.

 Ptican, na popodnevnom suncu.

I na kraju, kao i prošle godine, nakon svih tih s*anja (pardoniram na izrazu, ali nemam adekvatniji), šatro treba da se radujem svom rođendanu. Well, la di da. Za mene je rođendan samo dan koji treba da preguram, a da ne ubijem nekog, dan kada moram da žmurim na nepromišljene sitnice koje mi ljudi požele, na pitanja poput: ''Je l' praviš veliku žurku?'' ili ''A, danas slaviš, je l' se divno provodiš?''. Divno, indeed. Sve je sjajno i bajno, provodim se k'o nikad. Ne znam da li ljudi misle da me je prošlo, jer se desilo pre godinu dana, pa je sad sve okej, bilo pa prošlo ili šta? Ponekad poželim da na majici odštampam natpis tog tipa, da ovo nema rok trajanja i da ću i sutra biti udovica. Vreme ne leči sve rane. Imam boljih i gorih dana, al' dobrih ne. Ono što sam izgubila me prati svakog sata i svakog minuta, želja da ga pozovem ili mu ispričam nešto što se desilo ne jenjava samo zato što ga nisam videla neko vreme. I opet, znam da ljudi nisu zlonamerni, ali u aprilskom hejterskom raspoloženju... pa, umelo je da žulja.

Tu je i torta, al' u mraku, samo za moje oči.

I eto, završi se mesec, napunih 31. Muž je sada od mene stariji samo četiri godine i to je pomisao koja mi je potpuno nadrealna,  2019. godine ću biti starija od njega. Ovih dana uploadujem nase snimke na youtube kanal, da bih ih imala na jednom mestu i pregledam ih, svaki put se iznova oduševljavajući koliko je bio duhovit, blesav i pozitivan. Hvatam nežne poglede i našu ljubav, koja se na snimcima vidi i ne mogu da verujem da je prošlo više od godinu dana kako ga jednostavno nema.

Nakon tog odvratnog 22. marta, kao da je sve počelo iznova. Raspoloženje mi se znatno pokvarilo i kao da sve proživljavam iznova, svaki značajniji datum, sve boli. U pokušaju da stvari malo preokrenem, rešila sam da odradim stodnevni projekat zabeležavanja stvari koje me čine srećnom u toku dana, 100 Happy Days. Pravila su veoma prosta, svakog dana, jedna fotografija, na nekoj od platformi poput fejsbuka ili instragrama. Ja sam izabrala instagram i trenutno mi služi isključivo za to, a moram da priznam i da pomaže, mada je još uvek rano, prošlo je tek nekoliko dana... instagram nije loša zanimacija, a pomaže i to što mi Džejmi Oliver svakog dana ulepša koji minut svojim divnim sličicama. I Megi, ona je uvek uz mene, pusti mi krv na svakih par dana, valja se, ali se ne odvaja od mene. Sada me ima samo za sebe i ja sam postala prava, pravcata cat lady. Sledeći korak je - heklanje. Šalim se. Za sad. Ali, imajući u vidu da je heklanje postalo potpuno badass disciplina, samo je pitanje vremena kada ću da pokleknem. 

Epic.