31/12/2013

Fuck you, 2013!



Pomalo nepristojan naslov, pa pardoniram zbog toga, ali nijedna druga reč nije ni izbliza dovoljna da opiše šta osećam prema ovoj, baksuznoj, 13. godini XXI veka.

Ni sama nisam načisto želim li da što pre prođe ili ne, jer, koliko priželjkujem da me što više vremena deli od loših uspomena, to opet znači da me više vremena deli i od onih dobrih.

Neko vreme nisam pisala, iako generalno imam o čemu, ali je teško pretočiti sva osećanja i misli u reči, a da to deluje koherentno i zdravorazumno. Moj misaoni proces je pomalo konfuzan ovih dana. Pomalo? Ha.

U roku od 10 minuta se dešava da promenim raspoloženje isto toliko puta, nasmejem se, zaplačem, razbesnim se. Sami praznici me pomalo dovode do ludila, ali, inadžija kakav jesam, okitila sam jelku, napravila konfete, vanilice & sve što inače ide na prazničnu trpezu, čak organizovala malu proslavu Nove godine sa prijateljima. Dok sam zauzeta, trčim naokolo i ne razmišljam, dobro sam. Kada usporim, brana počinje da popušta. Do detalja se sećam ovih dana prošle godine, bili su potpuno magični, ne zato što ih ulepšavam u svom sećanju, zaista sam bila srećna kao... reklama za kredit (u nedostatku boljeg poređenja). Oboje smo bili blesavo srećni, potpuno nesvesni ružne budućnosti koja se nadvila nad nama, nosili irvaske rogove, pravili gingerbread kućicu, pili eggnog i gledali praznične filmove po ceo dan. Imali smo, u tom trenutku, 29 i 34 godine i mislili smo da je ceo svet naš i čitav život pred nama.

Fuck. Kolosalni fuck.




Prošlo je malo više od 9 meseci otkako sam level up-ovala na nivo udovice, ali ne mogu da kažem da se navikavam na tu svoju etiketu. Ne znam kako se iko, ikada navikne na to. Da, s vremenom počneš da se osećaš malo bolje u odnosu na prve dane, kao da na šerpu ključale vode staviš poklopac. Pomalo pare izlazi, ali se spolja malo toga vidi. Ispod poklopca je sve kao i pre, čim se malo podigne, shvatiš da je unutra sve isto, jednako ključa kao i prvog dana, ništa se ne menja.

Sećam se dočeka 2013, kada smo muž i ja na gradskom trgu gledali vatromet u ponoć, ljubili se i poželeli novogodišnju želju. Mislila sam da je moja skromna - sada mogu da je kažem, jer se definitivno nije ostvarila - poželela sam da nam cele godine bude lepo kao što je bilo te večeri. Ništa materijalno, ništa specijalno.
I posle nosi crveno za sreću, zlatno za pare, srebrno za whatever. Poželi nešto lepo u ponoć. Budi dobar prema drugima, karma is real. Fuck this and fuck that. Ne mogu da budem optimistična kao pre, pa će ovo vrlo moguće biti downerski post, ali, računam, od mene je u ovom trenutku i to dovoljno.


Iskreno, prosto se ježim od pomisli da će mi neko čestitati Novu godinu i poželeti da mi bude bolja od prethodne, pa ja pomislim: ''Normalno da će biti, kako može gore od ONOGA?'', pa da ispadne još crnje i gore. Uopšte, iako je sve spremno za doček, u meni tinja želja da se pokrijem preko glave i prespavam sve. Probudite me u aprilu, recimo. Ipak, i u aprilu će sve biti isto, njega nema, ja sam tu gde jesam i taj osećaj nikada neće otići.

Hoćete potpuni down? Pre nedelju-dve sam okitila jednu malecnu jelku. Stoji pored njegovog groba, mala je i simbolična, jer je i on voleo ovo doba godine. Mislim da je taj kontrast crnog granita i veselih kuglica jedna od najtužnijih stvari koje sam u životu videla. Možda će neko pomisliti da je to neprikladno, verovatno i jeste, ali ti koji to pomisle se nisu, i nikada neće naći u ovakvoj situaciji, koja je i meni bila nezamisliva pre, pa se trenutno vodim prvom rečenicom iz naslova, za sve i svakoga ko misli da bi se u ovome snašao dostojanstvenije, bolje ili prikladnije. Živela novostečena nepristojnost! Ranije sam je izbegavala, I'm a lady, you see, ali sada tako dobro dođe, da ću je zadržati.

Ipak, nisam u potpunosti izgubila lepe manire, niti sam kivna na opšte veselje koje vlada, radujem se zbog svojih prijatelja, porodice i drugih srećnih i veselih ljudi i svima želim mirnu, stress free 2014. godinu, a isto želim i sebi, koliko god je to moguće. Živi bili, pa videli. Lepo se provedite večeras!



25/10/2013

Saudade




Reč portugalskog i galicijskog porekla, neprevodiva je na srpski jezik. Označava duboko emotivno stanje nostalgije ili melanholije, u vidu žudnje za nekim (nečim) odsutnim, koga (ili šta) volimo. Najčešće nosi potisnuto znanje da se objekat čežnje nikada nece vratiti. 

Saudade je jednom opisivana kao "ljubav koja ostaje" nakon što je neko 'otišao'. Saudade je prisećanje na osećanja, iskustva, mesta i događaje koji su nam jednom doneli uzbuđenje, zadovoljstvo, blagostanje, a koje je sada okidač za ta čula,  ti osećaji se ponovo proživljavaju. Može se opisati kao osećaj praznine, kao da bi neko ili nešto (mesto, uspomena iz detinjstva ili sl.) trebalo da bude tu u datom momentu, a nedostaje i individua oseća to odsustvo. 
Donosi i srećna i tužna osećanja zajedno, tugu zbog nedostajanja i sreću jer su uspomene doživljene (zajedno, ako je u pitanju osoba). 

I baš zato, našla se na meni, tik ispod ramena, kao simbol svega što sam doživela, imala i izgubila, kao i svega što ću tek doživeti i imati (nepopravljivi sam optimista). Podsećanje na najboljeg prijatelja, muža i divnog, divnog čoveka. Saudade.

 

03/10/2013

Prijatelji bivši, prijatelji budući...






Jep, citiram Bijelo Dugme. Eto, baš hoću (wink, wink, get it?). Već duže vreme hoću da olakšam dušu na ovu temu, jer me već mesecima pritiska, tako da, kad mi već stoji na pameti, što da ne stoji ovde, besmrtna u sajberspejsu

U školi su nas terali da pišemo sastav na temu ''Prijatelj se u nevolji poznaje'', a mi smo, mudri i bogati životnim iskustvom lupetali po sistemu ''daj šta daš'', samo da popunimo stranu i po velike sveske, koliki je bio minimum. Šta možeš da znaš u tom periodu, kada ti je najveća muka nenajavljeni kontrolni iz matematike, uostalom. 

E, pa u ovakvim situacijama itekako saznaš. Kada ti se u sekundi izmakne otirač ispod nogu, i ceo život obrne naglavačke. Juče sam bila nečija supruga, sa planovima za budućnost, danas sam... šta sam danas? Ne dopada mi se etiketa ''udovica'', valjda jer nemam 70 godina i igle za štrikanje na gotovs, a opet, nisam ni ''raspuštenica'' (baj d vej, kako je to tek grozan izraz), pa ni ''devojka''. Ugh. Možda je i bolje što sam nesnađena, nekako shvatam da je većina ljudi u tom problemu, a i kažu da nije lepo etiketirati ih, pa sam onda zadovoljna ako mogu da prođem bez toga. Da se definišem kao nerd, cat lady, ljubitelj serija i epske fantastike? I'm cool with that. 

Da se vratim na temu - prijatelji. Nakon 6 meseci staža u ovoj novoj (neetiketiranoj) ulozi, u suštini shvatiš kome je stalo do tebe, a ko reč udovica čita kao gubavac (kao u onom crtaću: ''B-e-n-z-i-n = voda''). Da li zbog suočavanja sa sopstvenom smrtnošću ili činjenicom da je u životu sve moguće, ili jednostavno misle da lelujam po stanu sa crnim velom preko lica, u krinolini, prekrivena paučinom i razgovaram samo o mračnim temama, pokorivši se potpuno svojoj goth prirodi. Ne znam. Ovo poslednje svakako nije istina. Leto je bilo poprilično berićetno, ispunjeno izlascima, koncertima, putovanjima i letovanjem. Trudila sam se da se ne zavučem u kućicu kao puž i čekam da sve prođe, jer, budimo realni, neće da prođe. Muž me je naučio da ne treba da zabijam glavu u pesak, pa ako sam išta naučila od tog mudrog blesana, to je da je najbolji način da problem rešiš upravo taj da se sa njime suočiš, ili rečima Roberta Frosta: ''The best way out is always through.''.





I tako ja reših da se stoički pozabavim ljudima, njihovim postupcima ili nedostatkom postupaka (kako drukčije opisati polugodišnje ignorisanje pojedinih ljudi koje sam smatrala prijateljima). Za početak, jer, ipak je ovo XXI vek, čistka sa fejsa, dabome. Onda jednostavno odstraniš sve što ti škodi iz svog života i okružiš se onime što ti prija, a u mom slučaju su to prijatelji, poznanici, porodica. I odjednom se vidi svetlo na kraju tunela. Naravno da to ne rešava sve, ne verujem da će neke stvari ikada prestati da bole, ali osećam se bolje, da li je to plus faza ili olakšanje, nebitno je. Akcenat je na ovom ''bolje''. 


Proteklih nedelju-dve sam se opustila i provodila zaista divno, igrala kinect kuglanje sa cool ekipom, pila pivce sa dobrom prijateljicom, doživela da me petomesečno kumče zarazi prehladom (poklonu se u zube ne gleda?) i, uz malo sreće i dobru organizaciju, čeka me prijatan vikend uz igranje role playing game zvane ''Mafija'', koja je ultra zabavna i, ma koliko to banalno bilo, čini me srećnom. Naravno da je to najviše zahvaljujući ljudima sa kojima igram, but it's so damn cool! 

Takođe, počela je nova sezona Downton Abbey i QI, te najzad mogu da uživam u posh šoljici čaja, pod ćebencetom, praveći se da je ona kiša napolju, zapravo engleska. A girl can dream. 



Da rezimiram, imam divne prijatelje, neke nove, neke stare (neke sa kojima sam se tukla u vrtiću, ali uspeli smo da pređemo preko toga), koji su ovih 6 meseci učinili ne samo izdržljivim, već i prijatnim, usuđujem se reći. Nadam se samo da će i zima proteći u sličnom ritmu, pa makar to značilo i kafenisanje preko skajpa, jer nas mrzi da izađemo na minus, razgovore u sitne sate, jer nam se ne spava ili evociranje uspomena na pre 10-ak godina, dok se gurkamo sa podmlatkom na koncertu benda za kojim smo vriskali kao tinejdžeri u voljenom klubu gde izlazimo. Eto, nije mnogo, m?


28/09/2013

Umetnost kompartmentalizacije








Rogobatan naslov. I get it.

Kompartmentalizacija je, sudeći po mom njuškanju, pojam koji nam izvorno dolazi iz arhitekture, a potiče od ideje da se građevinska struktura podeli na više delova, kako u slučaju propadanja jednog dela strukture ne bi propala čitava struktura, već bi susedni deo mogao sam da iznese sopstvenu težinu. Ovo je naročito korisno u slučaju prirodnih nezgoda: požara, poplava, zemljotresa.

U psihologiji služi kao opis internog konflikta. Na jednom sajtu nađoh: ''Termin preuzima psihologija služeći se njime da opiše slučajeve kada dolazi do internog konflikta individue koji se rađa usled akcija koje su kontradiktorne načelima do kojih sama individua drži. Ukoliko individua nije u stanju da reši konflikt koji je proizašao direktno iz njenih akcija, ona teži da prevaziđe ovu situaciju tako što će sukobljene misli "postaviti" u različite, nedodirne, "odeljke", te ih tako posmatrati kao zasebne, nekonfliktne. Ovim se pravi pomirenje nepomirljivog i omogućava se normalno funkcionisanje individue.'' Drugim rečima - bla, bla, bla.

U čemu je poenta? Evo uprošćenog pojašnjenja. Moj um je trenutno kao, recimo, tavan, u kome se nalazi na desetine kutija. 


Jedini način da preguram dan, nedelju, mesec jeste da funkcionišem po ovom principu. Priđem jednoj, otvorim je, probucam po sadržaju, npr. zabave kada izađem sa prijateljima na piće, a onda uredno zatvorim, vratim na mesto, pa otvorim drugu, sa uspomenama, koju ponekad ne zatvorim lepo, pa u trenutku nepažnje u nju upadne ponešto iz kutije sreće ili tuge. One sa problemima i problemčićima se raspadaju od otvaranja i zatvaranja u poslednje vreme. To je moj život sada, podeljen u sekcije, da ne bih dolazila u iskušenje da se rasplačem u gvožđari, pred brkatim prodavcem koji me, prilikom kupovine eksera priupita da li pravim projekat za školu i meni naprasno dođe da sve iz ''kutija'' istresem pred njega, kako zapravo imam tri banke, ali me nova frizura čini mlađom, možda i majica sa likom Bivisa i Batheda (koja je bila namenjena mužu, ali je sada nosim ja), starke ili nešto treće; kako sam već udovica i nemam pojma da li će ekseri od 7cm uopšte moći da mi završe posao koji sam zamislila, šta ako mi bude bila potrebna bušilica, a nemam više muža koji sa njom ume da radi, jer je pomalo tricky i šta ako upropastim prokletu grebalicu koja bi Megi trebalo da spreči da grebe fotelju i šta ako joj se grebalica, iako ispadne savršeno, uopšte ne svidi? 

S obzirom na to da su od kartona, a na tavanu je mračno i krov, izgleda, prokišnjava pomalo, kutije se povremeno raspadnu, pa se ovakve stvari dešavaju, na koncertu me rasplače pesma koja me, ranije, ne bi ni po čemu podsetila na njega, koja zapravo ne govori o svemu što se desilo, ali sadrži taj jedan, maleni stih, koji topi karton i promrzlo, stegnuto srce. 

''Jagode su jagode i supermen je jak, 
ali od tvog dodira trese me još sad
Ti nikad nećeš saznati koliko sam slab, 
daj mi sutra, daj mi sutra, daj mi sutra!''

Dakle, sistem je nesavršen, zahteva česte popravke, umeće DIY tehnika, selotejp, kanap, daj šta daš, samo da izdrži još malo... jer ne znam šta se desi ako se sve izmeša i postane jedna gomila. Zamišljam pulsirajuće klupko žica, koje varniče i, pošto u pozadini ide napeta muzika, prosto znate da će nešto da se desi.

Negde pročitah da je kompartmentalizacija simptom sociopatskih i graničnih poremećaja ličnosti, pa je možda i dobro što nisam previše uspešna u tome, pomaže da se razvlačim iz dana u dan, pomalo kao žvaka, ali hej, makar još ne posedujem nijedan par Forever Lazy (klik, klik, kako kažu modne i kozmetičke blogerke), znači da nisam u potpunosti odustala.

I u ''Hanky Panky Fuchsia'' boji! 

Da, deluje udobno, da, u zabavnoj je henki-penki ciklama boji, ali povlačim crtu kod rajsferšlusa na zadnjici. Really

I tako, dok se sa youtube-a čuje Ylvis - The Fox, ja mogu da biram sliku za the spomenik, pa onda da, dok kuvam čaj, bacim pogled na dešavanja na Farmi i da li je neko najzad prestao da kompartmentalizuje i pri'vatio se sekire. Rollercoaster emocija. Nemam adekvatniju reč, sintagmu. Hali-gali? 




Negde pred spavanje me stigne ponešto i svašta, pa odslušam neke setnije pesme, valjda da pritisak popusti, jer se ponekad osetim kao ekspres-lonac, a onda u pomoć pristižu Golden Girls, bez kojih opuštanje i spavanje ne bi bilo moguće. Gledala sam ih kao mala, samo što tada nisam shvatala koliko su sarkastične, dirty i fantastične. Sada imam taj osećaj sigurnosti koji mi budi sećanje na njih u detinjstvu, a opet i malo humora. Šta još mogu da poželim? Eh... moram da priznam da se i dalje svaki put pred spavanje nadam da ću se probuditi i shvatiti da je ovih šest meseci bio samo ružan, najružniji san koji sam ikada imala. 









22/09/2013

Insomnija, TV šop i nešto slatko usput



Dugo me nije bilo.

Nije da nemam o čemu da pišem, ne mogu to nazvati ni blokadom, ali, teško mi je da u reči pretočim ono što osećam i ono što mi se svakodnevno događa, a da to ne bude potpuno depresivno ili konfuzno. Ni sama sa sobom nisam načisto, zato slabo zalazim ovde. Zapravo, lažem, često zalazim ovde, otvorim polje za novi post i onda tako sedim, gledam kroz monitor, razmišljam, nećkam se. Možda jednog od ovih dana prste pustim da sami rade, pa dokle dođemo.

Sutra, tj. već danas će biti tačno 6 meseci otkako se sve desilo. Kažem sve, jer osim što je On nestao zauvek, i moj život se promenio iz korena (iskreno, ustručavam se da kažem da se pretvorio u sh*t, a nisam sasvim spremna da ovde, crno na belo napišem detaljno šta se dogodilo, iako je stvar jednostavna). Promenila sam se i ja. Trenutno ne mogu da kažem da je promena trajna, jer se zaista nadam da nije, osim ako nemam aspiraciju da u budućnosti završim kao primer ''kako ne treba'' na TLC-ju ili sličnoj mreži.

Slabo izlazim napolje, otkako je počelo loše vreme. Do tada nekako i jesam, uz malu pomoć prijatelja, koji su me izvlačili napolje (ne znaju oni kako sam negodovala što moram da skinem trenerku ili, realno, navučem pantalone, iako sam duboko u sebi zahvalna na tome), pa leto zapravo nije prošlo tako katastrofalno kako sam očekivala (a ne znam ni šta sam mogla da očekujem u ovoj situaciji).

Zapravo, tugovanje za nekim sam uvek zamišljala strašno viktorijanski, a u stvarnosti je mnogo manje glamurozno. Nema krinolina, mirišljavih soli, crnih birdcage velova na šeširima, bočica za skupljanje suza i nakita od uglja.


Jok. Više se svodi na besciljno tumaranje po sajberspejsu, neumereno gledanje snimaka sa životinjama na youtube-u, lista na buzzfeed-u i gledanje reality programa na TV. Kampovanje na kauču ukratko. Najčešće noću, jer ionako ne mogu da spavam. Od aktivnosti u prirodi - pivo u pabu je najčešća, a i najomiljenija. Bar nadoknađujem neke vitamine koje ne unosim jer sam prestala da kuvam i ponovo se hranim kao student - supe iz kesice, tunjevina i sve što može da se spremi za maksimum 10 minuta.

Za ovo kratko vreme sam postala opsednuta romskim svadbama (ne, ozbiljno, ako mlada hoće haljinu u obliku ananasa, a venčanica teži četr'es' kila, kako da ne bude zabavno?), razmišljam o kupovini pajama jeans, jer, realno, ko bi odoleo ovakvom sloganu?

Bogme, i snuggie mi se čini kao privlačna opcija, udobnost ćebenceta (Winter is coming! - glasom Neda Starka) uz izgled druida, deluje kao nešto u čemu bih mogla da se pronađem.

Ukratko, pretvaram se u pustinjaka, raka samca, crazy cat lady, kako vam drago. Doduše, Nejtan Filion (Firefly, Castle) kaže da je granica da postaneš ccl 7 mačaka, tako da je moja jedna k'o nijedna, al' pošto je 120 % zver, neka se računa kao dve. Svejedno imam još fore da odlepim u potpunosti.

Ipak, da bih bila iole malo korisna, te da bi ovaj post imao smisla, ovog vikenda sam u svoj gust raspored uspela da uglavim malo papier-mâché DIY aktivnosti (ukoliko uspe, trenutno se suši treći sloj, postaviću ovde svoj trijumf) i jednu turu brownies-a po divnom receptu sa Tina's Cookings bloga, što je prvi korak ka mom pomirenju sa kuhinjom za skoro pola godine, a imala sam potrebu da za ovu, iako tužnu, polugodišnjicu, napravim nešto ultra-čokoladno, što bi se mužu dopalo. On je najveći čokoholik koga sam ikada upoznala. Zato sam u smesu dodala 60g kvalitetnog tamnog kakaoa i povećala gramažu butera za još 50g. O, yes, i dodala rum. Zato što je rum moj prijatelj i prija mi i u čaju, pa što ne bi i u kolačima. Naravno da nemam sliku, jer me mrzi da napunim baterije za fotoaparat. Još nisam toliko funkcionalna. Mada, muž me je redovno zafrkavao da sam lenja buba, pa je to možda karakterna osobina.

Takođe, osim mnogih gorenavedenih ''aktivnosti'' kojima sam ispunila ovaj vikend, trenutno bird sittujem jednu papagajku, (možda) buduću gđu Pticu, ženu mog vernog pernatog pratioca kroz stan (za one koji nisu upoznati, pored mačke, društvo mi pravi i jedna tvrdoglava nimfa), ali za sada, iz njegovog ugla, samo ''klinku'' koja mu krade semenke suncokreta i otima mu igračke. Vlasnici su joj na odmoru, gre'ota da bude sama, a i meni prija društvo koje me ne osuđuje što veče (okej, okej... i dan), provodim u pidžami.

Eto, to je novo u mom malom, mračnom svetu. Nadam se da je kod vas, čak i uz tmurno vreme, sunčanije. Do sledećeg pisanja... 






26/07/2013

Signs



Nisam neki vernik. Ne verujem u priče o duhovima, poltergeist-e i uklete kuće. Ne mogu da se setim da li sam ranije verovala u znakove. Nisam ih ni tražila, jer nisam imala potrebe, I guess.

Sada, ceo moj život se svodi na čekanje na neki znak. Znak da je i dalje tu negde, da je okej, znak da nešto više postoji, jer, nemoguće je da je to sve. Odeš i nema te.

Iščitala sam mnogo tekstova, najviše naučnih, jer se religija i jа ne poznajemo previše, osim iz filozofskog ugla, o teoriji paralelnih univerzuma, o Higsovom bozonu itd. Nešto postoji, dakle. Ljudsko telo nakon smrti izgubi onih čuvenih 21 gram, ako je verovati dr. Dankanu MekDugalu, a ja se samo pitam kuda odlazi ta energija, ako se ona nikada ne gubi, nikada se ne može uništiti ni stvoriti? To je čista nauka. Da ne odlutam previše u nepoznate, (meni) mutne vode, jer, naučnik nisam, samo radoznala.

Nakon što se sve izdešavalo, prestala sam da osuđujem ljude koji idu kod vidovnjaka, postavši svesna da je potrebna određena doza očaja koju ranije nisam mogla ni da zamislim. Sada, kada bih znala da tamo negde postoji Vupi Goldberg koja bi mogla da me poveže sa mojim Patrikom Svejzijem, ne bih časila ni časa. Nužda zakon menja.



Nije mi baš lako da pišem o znakovima, jer shvatam da nekima takva priča može zvučati ludo ili jednostavno tužno - u smislu da eto, jadna, ucveljena žena, obične slučajnosti tumači po svom nahođenju. But, F it! Moj život, moja luda glava, moje slučajnosti i znakovi.

Pa, kakvi su to čudnovati, mali pokazatelji (mali signali, što reče Nataša Bekvalac, ugh, gde se setih)?

U mom slučaju, najčešće pesme, retke, nepopularne pesme, koje se učestalo ponavljaju u trenucima kada su mi najpotrebnije, kao ohrabrenje, podstrek ili nešto slično. Pesme koje je on voleo, a koje nikada do sada nisam čula na radiju, recimo. Prate me kada putujem negde i kada sam najtužnija, jer sam uvek putovala sa njim. Niko ih i ne primeti, jer nisu hitovi, a ja sam se najpre pitala koja je šansa da ih tako često čujem, a onda ih prihvatila... utešne su. Naravno da ne mislim da je muž nekakav DJ ''tamo negde'', mada to i nije loša zamisao. Kada sam prvi put drugarici ispričala za sve misteriozne slučajeve u vezi sa tim pesmama, našalile smo se na taj način, rekavši da muž baš i nije materijal za di džeja, ali ako je kao u crtaćima, onda ima najlepšu liru na nekom lepom oblaku. - Svirao je gitaru, da ne bude zabune.

Bilo je tu i mnogih drugih, za neke sam zahvalna na svedocima, jer bih inače sebe ubedila da sam sanjala ili ih objasnila na neki način, jer su prkosili svim mojim skeptičnim uverenjima.

Ipak, više nisam skeptik, sada sam više Molder nego Skali. Istina je tamo negde, ali nemam nameru da je dokazujem ili jurim i razotkrivam. Samo prihvatam te male slučajnosti ili darove, kako više volim da mislim o njima i volim da mislim da je deo njega još tu, sa mnom i time mi daje do znanja da je dobro.

To je inače i jedina moja konkretna želja za znakom. Jedna jedina. ''Daj mi znak, da znam da si okej, ali neka bude očigledan ili veliki, jer, imam tendenciju da previše analiziram i oni mali će proći neopaženo ili okarakterisani kao obične slučajnosti. ''

I već nekih mesec-dva ponavljam to... želim, nadam se. Kada sam, pre nedelju dana, plivala u Jonskom moru i dodatno ga solila svojim suzama, jer je u baru na plaži išla jedna od onih pesama (ima ih dve ukupno), na mene se zalepio jedan listić. Usred mora, bez drveća okolo. Listić, misteriozan i meni nepoznat, u obliku srca. E, pa vala iz inata neću to da smatram slučajnošću. Moj listić, moj znak.


***

Danas sam čula da je grupa koju oboje volimo... ili smo voleli (ne mogu da se naviknem na prošlo vreme) izdala novi album nakon duge pauze i, logično, otišla na youtube u izvidnicu. Kada sam ukucala ime benda i još par odrednica u vezi sa novim materijalom, prva u pretrazi mi je izašla ova - ''Give me a sign''. Nisam je ranije čula, iako je objavljena jesenas. Šta još da kažem. Da, smatram to znakom, pa makar nekom delovala očajno ili bleskasto. Neko je na internetu lepo napisao. My grief - my rules.





***

I da, pošto već pomenuh malo iznad, da pojasnim - stisla sam petlju i otišla na more. Bilo je to zanimljivo iskustvo. Potpuno bittersweet. Pisaću o tome pošto se raspakujem i saberem utiske, jer još uvek patim od vremenske razlike. Kakva bezočna laž, razlika je samo 1 sat, ali me je, nakon 2 nedelje nekakve mentalne pauze, realnost tresnula malo jače nego što sam se nadala, pa mi kompjuter ne prija previše. Ništa mi zapravo ne prija, ali radim na povratku na planetu Zemlju i među ljude. Hang in there with me.

05/07/2013

Stvari koje niko ne bi trebalo da kaže udovicama. Najozbiljnije. Don't.


This IS my happy face.


Shvatam, zaista shvatam da ljudi uglavnom ne znaju šta da kažu u ovakvoj situaciji i svesna sam da je većina toga, iako se u sebi mrštim i protivim kad čujem tako nešto, dobronamerna. 

Na moju sreću, uglavnom sam okružena ljudima koji razumeju, koji su pažljivi i nenametljivi, a ipak uskoče kada je najpotrebnije. Ipak, postoji nekolicina stvari (i nekolicina ljudi koja ih govori) koje nijedna osoba u ovakvom sosu ne treba da čuje, pa će ovo možda... ne, sigurno će biti bitchy pisanije, zato ne zamerite i sprem'te se: 


1. Znam kako se osećaš, moju sestru je skoro ostavio dečko/ uginuo mi je hrčak, [umetnite trivijalni događaj po želji]. - Just.No. Ne, ne znaš, osim ako ne prolaziš kroz isto što i ja. 

2. Kako ti je? - Feeenomenalno, leto, sunce, ludilo! Nikada se nisam ovako zabavljala! Da sam znala da je osećaj tako sjajan, odavno bih ostala udovica.



3. Hoćeš li zadržati njegovo prezime? - Šta čovek da odgovori na ovo? Out with the old, in with the new? Ne, promeniću prezime u Princess Consuela Bananahammock (lekcija iz serije ''Friends'').

4. Šteta što niste imali dece. - Osim što je nepristojno (jer, kako iko može znati razlog zašto neki par nije imao dece, možda nisu bili spremni za njih, možda nisu mogli da ih imaju... postoji na desetine razloga i nijedna udovica nije obavezna da ih podeli sa drugima, potpuno je opravdano da kao odgovor na ovo pitanje usledi pesnica u nos. Šteta što nemaš brže reflekse. 

5. Dobro da niste imali dece.  - Wtf. Da, ovako imam više vremena da razmišljam kako je iza njega ostala samo gomilica odeće i fotografija i mogu da patim do mile volje. Sama. Jej.





6. Ko zna zašto je to dobro.  - Zaista? Really? VraimentWirklich本当に ?!

7. Imao je srčani udar? "Visok pritisak, a? Nije dovoljno šetao i voleo je slaninicu. Mora da je osećao neke simptome, ali nije želeo da ti kaže." - Naravno, pošto svako, a naročito moj blago hipohondrični tridesetpetogodišnji muž, voli da ignoriše simptome poput bola u grudima i ruku koja trne. Muž je imao običaj da me budi kada ima temperaturu 36.9 C. Poprilično sam sigurna da ne bi ignorisao ovako nešto. M'rš.

8. On je sada na boljem mestu. - Boljem mestu od svoje kuće, pokraj mene, svoje porodice, sa kojima je bio najsrećniji? 



9. Izgledaš dobro, divim ti se kako si jaka! - Koja je alternativa, da se zaključam u sobu, zavučem pod tepih i crknem, kao buba? To što nisam zaboravila kako se koristi četka za kosu i sapun, ne znači da mi nije teško.

10. Mlada si, ubrzo ćeš naći novog. - M'da, pošto je osoba s kojom sam sve delila x godina i koji je, sasvim slučajno, ljubav mog života. F*ck you.









19/06/2013

Little things







Muž je imao nekoliko navika koje su me dovodile do ludila:


Gde god bi skinuo majicu, tu bi je ostavio, promenivši nekada i po 4-5 u toku dana. U svakom džepu je imao bar po jednu maramicu, poneke od njih tako dobro skrivene, da su mi redovno priređivale iznenađenja prilikom pranja crnog veša. Polka dots everywhere. Škrgutao je zubima u snu. Nakon nekoliko godina zajedničkog života nije mi bilo žao da ga opaučim po ramenu da bi se okrenuo na drugu stranu i prestao. Svaki dan mu se  jelo nešto slatko. Ali, ništa slatko nije bilo dovoljno slatko, tj. dobro, osim ako nije bilo od čokolade, punjeno čokoladom, preliveno čokoladom i posuto čokoladnim mrvicama. Imao je običaj da ujutro rano ustaje i trupka po stanu, kao da se u kuhinji i dnevnoj sobi snima nastavak Jurassic Park-a, ili je bar tako delovalo iz mog ugla, iz spavaće sobe. Takođe, kada bi pričao sa nekim telefonom, njegov bas-bariton bi probijao sve zvučne barijere u vidu brundanja, za koje sam nekada imala utisak da čini da zidovi vibriraju. Nikada ništa nije mogao da nađe, makar mu to stajalo ispred nosa. Iz prodavnice bi mi umesto praška za pecivo donosio vanilin šećer. 

Čudno je kako mi baš te sitnice najviše nedostaju. 



01/06/2013

Identitet - u kratkim crtama






Čudno je to... izgubila sam muža (čuj, izgubila, kao da sam ga negde zaturila) i više nisam sigurna ko sam. Imam utisak da sam se, mentalno, vratila na staru verziju sebe, pre nego što smo se upoznali.

Kao da su sve te stare verzije mene kostimi, okačeni u mom ormaru i isprobavam ih, jedan po jedan, srednjoškolka ja, student ja, supruga ja - i nijedan ne odgovara.
Probala sam i njegov identitet, slušala muziku koju je voleo, iskoristila par njegovih fora i izraza, ali ni to mi nije odgovaralo. Ko sam ja sada? Imam utisak da polako, ali sigurno, koračam ka pravoj krizi identiteta.

Da ne bude baš sve tako crno...

15/05/2013

Kako opisati gubitak?






Iako svi koji su doživeli ovakav gubitak znaju kakav osećaj donosi (katastrofalan, u najmanju ruku), pokušaj da se opiše drugima je često neuspešan i frustrirajuć.  

Pokušaću da vam dočaram zbog čega je gubitak partnera toliko jedinstven i razarajuć i sa kakvim se promenama suočavam. Same reči ne mogu da opišu samu suštinu onima koji (hvala bogu) ovo nisu osetili, ali svejedno... here it goes.

Gubitak partnera je drugačiji od svih drugih. Neću ga izjednačavati niti veličati u odnosu na druge, jer neke jesam iskusila, a neke se nadam da nikada neću, zato i kažem - drugačiji. U ovom slučaju tugujem za onim ko me je najviše poznavao, za jedinstvenom vezom kakvu čini brak, onom koju mnogi smatraju svetom, za osobom koja je definisala moj smisao doma, za najboljim prijateljem i životnim saputnikom, onim kome sam se poveravala, od koga sam zavisila i kome sam potpuno verovala. Za onim koji me je razumeo i prihvatao onakvom kakva jesam. Za onim kraj koga sam se osećala sigurnom. Za onim sa kojim sam delila sve, privatne momente i najdublja osećanja. Za dušom sa kojom se moja dodirnula.

Ali, nije samo on otrgnut iz mojih ruku, ma koliko srceparajuće to zvučalo. Sa smrću supružnika, dolazi i tuga za još mnogo toga. Oplakujem gubitak sebe, onakvom kakva sam bila sa njim. Gubitak polovine para koji smo činili. Gubitak partnerstva koje smo sagradili. Gubitak uloge supruge koju sam prihvatila. Gubitak života kakav beše sa njim. Gubitak planova koje smo pravili. Gubitak snova koje smo delili. Gubitak budućnosti koju smo zamišljali. Gubitak dece koja nikada neće postojati...

Usred svega toga, suočena sam sa dodatnim problemima koje ovakva životna promena (kako klinički zvuči) nosi:

Moram stvoriti novi identitet, moram da definišem svoju ulogu u mom životu, da uspostavim novu vezu sa svetom, izgradim novi smisao postojanja, nove ciljeve, novi pravac za budućnost... i sve to u pokušaju da ispoštujem sve što je postojalo pre, naš zajednički život, ali uz potiskivanje gorko-slatkih uspomena koje bi me zadržavale u mestu. Mislim na srećne uspomene, ponajviše, ali i one koje se tiču smrti voljene osobe, iznenadne, šokantne, poražavajuće. Moram da se izborim sa osećajem krivice i nelojalnosti koji me prate u pokušaju da nastavim dalje, ali bez kidanja niti koje me vežu za prošlost, koju sam tako volela. Najlakše je ne ustajati iz kreveta.

Svi ovi zadaci moraju biti urađeni u vreme kada se moj život nalazi na najnižoj tački, u najgorem stanju koje mogu da zamislim, stanju kada sam najslabija, najranjivija, najnesigurnija, najizolovanija, slomljenog srca i emocionalno ispražnjena. Bez onoga na koga sam navikla da se oslonim i koji bi bio tu da pomogne i ponudi mi rame za plakanje, snagu da preguram ove izazove, za koje kažu da su najteži u životu. Bez onoga ko bi samim svojim prisustvom pružio podršku i motivaciju, samopouzdanje koje mi je potrebno da prebrodim ovo i mnogo više. Ipak, sama sam, oči u oči sa svojom najgorom noćnom morom. Onom iz koje pokušavam da se probudim skoro 2 meseca.

Gubitak supruga je dubok, dublji od ičega što mogu da zamislim. Jedinstven i razarajuć. Za većinu nas koji smo imali nesreću da ga doživimo, mnogo je gori od bilo kog drugog gubitka i može se porediti sa smrću samo nas samih. 



06/05/2013

Kada ste poslednji put uradili nešto po prvi put?






Zvuči mračno, ali ne mislim na to što sam postala udovica (kako grozna reč, baj d vej, možda zato što sve udovice koje znam imaju minimum sedamdesetak godina i čitav život iza sebe), već na nešto manje drastično, svakodnevnije. Nekoliko dana pre nego što se sve izdešavalo, neko je tu rečenicu postavio kao status na fejsbuku i, sećam se, razmišljala sam kako se uvek može naći pregršt stvari, ako ne posmatrate samo one krupne. Ono što je usledilo mi je svom silinom utuvilo u glavu značenje reči ironija.

Sada, mesec i po dana kasnije, po prvi put sam uradila nešto što nikada pre nisam, kupila sam drvo. Pravo, pravcato, metar i po visoko drvo.

Biće zasađeno na groblju, da bi prkosilo svim onim sumornim tujama koje su tamo posađene i čame onako dosadno zelene. Jesam li pomenula da su mu cvetovi hot pink?



Uz malo sreće, izgledaće ovako nekako kada poraste; trenutno ima oko metar i po, i izgleda pomalo neugledno, kao i druge sadnice, pretpostavljam, jer životari u saksiji. Nadam se da će brzo rasti kada ga presadimo u zemlju  i da će na proleće imati ove divne cvetove. Muž se uvek izdvajao, ne samo visinom, već i karakterom, pa će to morati i sada, roze drvcetom, ali sigurna sam da bi mu se dopalo.

U pitanju je ukrasna jabuka, malus, ukoliko nekoga zanima latinski naziv. Meni se dopala ono šta simbolizuje - besmrtnost, lepotu, ponovno rađanje i mir.
Bila mi je zapravo, plan B. Najpre mi se dopao ukrasni glog, koji je potpuno crven, ali se maltene pred samu kupovinu potegla priča oko toga koliko je prikladno da na grobu raste glog, znate ono, vampiri, glogov kolac i sl. To me je nasmejalo, mislim da bi muž cenio ironiju i humor u toj situaciji.

Tih dana, dok smo intenzivno pretraživali internet u potrazi za lepim drvećem, dever i ja smo naišli na veliko drvo ukrasne jabuke u gradu. Prelepo, impozantno, a miris cvetova... predivan. I eto, sada sam je slučajno našla, na izložbi cveća u svojoj ulici. Da, namučila me je, saksija je teška kao tučak, bilo je 30 i kusur stepeni, ali sam se izborila sa njom nekako, i po prvi put u poslednje vreme sam se osetila kao da sam nešto postigla, osim ustajanja iz kreveta svakog jutra (što je takođe bio izazov, priznajem). Ponekad mi se čini da ovaj ''proces'' funkcioniše po principu ''korak napred, dva koraka nazad'', ali isto tako naučih da je to okej  i da je svaka postignuta stvar ipak mala pobeda, nebitno koliko sitna bila. Ovih dana i to je dovoljno.

Njušnite, ako imate priliku, predivno je.


03/05/2013

Post scriptum




Иако сам помислила да више ниједна писана реч из мене неће изаћи, јутрос сам се пробудила са жељом да се против тога борим. Не могу да пишем овде, овде су одложене све моје лепе успомене и не желим да их испрљам тугом и страховима, па сам зато направила нови блог.

Не мислим да ће то ново поглавље у мојој блогерској ''каријери'' бити мрачно и тмурно, можда само мрвицу, али такви нисмо били ни муж ни ја, па се надам да моје писање неће скренути у том правцу. Муж то не би волео. Више желим да са вама поделим ситне кораке којима сваког дана покушавам да изградим своје биће и живот из рушевина у које су се претворили, можда посегнем и за хумором, никада се не зна.

Зато, следи увод у нови живот.

Svaki početak je težak, a ovaj potpuno hardkor






Pojma nemam kako će ovo funkcionisati i da li će uopšte funkcionisati. Moja želja za pisanjem nije nestala kada sam izgubila sve što je važno, ali ne bih želela pretvorim ovaj blog u seriju pretužnih pisama onome ko ne može da ih pročita. Ipak, pretpostavljam da će se to provlačiti između još neispisanih redova. Mogla bih svoju potrebu za pisanjem izraziti i na old skul način, pomoću papira i olovke, ali M. je bio zaluđenik za tehnologiju, sve što je novo i inovativno, pa je, ako se tako posmatra, ovaj blog najlogičnije rešenje; možda je deo njegove energije zauvek spojen sa sajberspejsom, ne bi me čudilo da je tako, ipak mu je kompjuter bio jedna od 5 omiljenih stvari, posle mene, porodice, nutele i kafe. Volim da mislim da će moći ovo da pročita, gde god bio. On je takav da ne zaslužuje ništa manje od najlepšeg i najboljeg, sa fenomenalnim internet protokom.

Prošlo je tek četrdesetak dana otkako je otišao (ne zamerite, još uvek ne mogu da napišem reč na u.) i vrlo je moguće da je prerano za ovakve poduhvate, ali, očajnički mi treba ventil, osećam se kao ekspres-lonac, koji će eksplodirati svakog trenutka... uglavnom zato što nemam vreću za boks, sparing partnera, nedođiju da se izvrištim ili gluvu sobu. Dok temperatura vode ne poraste dovoljno da mogu da se zagnjurim i poplašim sve račiće, ribice i zmijice koje obitavaju u slatkovodnim dubinama jezera jednim neljudskim krikom, ovo će morati da posluži.

Unapred napominjem da će ovde verovatno biti i patetike i nepovezanih rečenica, rana je isuviše sveža, a misli previše zbrkane, ali drž'te se, možda se ovo pretvori u nešto vredno čitanja. Možda.

23/03/2013

Епилог



Када сам почињала овај блог, планирала сам га као наставак описа живота једне девојке која се успешно изборила за своју свадбу из снова, почетак живота са својим мужем, описивање свих згода и незгода које нас чекају на заједничком путу ка седењу на клупици испред куће, седи и стари, док се унучићи играју око нас, а ми вероватно играмо игрице на неком футуристичком таблету, 'cause let's face it, we're that cool.

Осим што нисмо. Јер нас више нема.

Моја љубав, мој хани, мој буби, особа због које сам почела да користим слаткоречиве надимке, мој покретач, моја снага, мој ослонац у животу је умро. Тек тако. У једном тренутку се шалио на послу, већ тренутак касније га није било. Срушио се и нестао... отприлике као и наш живот.

Не постоје речи којима бих могла да опишем шта тренутно осећам, јер осећам све и ништа, превише је филмски и превише стварно. Не осећам да није ту, али знам да није ту, знам да неће доћи и знам да више никада неће да ме нервира остављањем марамица у џеповима, које ми покваре целу туру опраног веша... шта бих сад дала за једну марамицу у веш машини... за чараше поред кревета и шољу кафе са 2-3 остављена гутљаја. Њу и имам... донели су ми његову шољу са посла... са мало кафе унутра, као и увек. Silly шоља са натписом ''Honey badger don't care"...

Пре само 24 часа је мирно спавао поред мене, сећам се сваког момента јер ми је било вруће... а сада... сада лежим на својој половини кревета, јер сам његову затрпала његовим омиљеним стварима, надајући се да ћу лакше заспати... али све мирише на ј.... ленор, више него на њега... ни то више немам...

Осећам се као Дори, рибица са слабим памћењем из филма ''У потрази за Немом'', која на сваких неколико минута заборавља шта се догодило... тако и ја... смирим се на тренутак, а онда схватим да неће ући у собу... да неће доћи с посла... да ме неће пратити са гитаром по кући и певати песмице које о мени смишља.

Његов глас, његов поглед... све је отишло... ничега није било када сам га видела у болници... само тело које је некада била моја особа... мој партнер, мој најбољи пријатељ.

Сада на десној руци имам две бурме... и када на тренутак заборавим шта се десило, па се сетим... зажмурим и чврсто пожелим да ми је на руци једна бурма, моја... јер би то значило да је све ово ружан, ружан сан... и увек су две.

Не видим разлог, не видим поенту да наставим са писањем овог блога, увек је он био тај који ми је говорио: ''Пиши! Написаћеш књигу једног дана.'' Волео је и да га чита, увек је био први...

Ово је први пост који нећемо читати заједно... ионако по први... и последњи пут у њему нема ничега смешног... само сузе и тишина.

Мој свет је стао, не знам како ћу даље, не знам шта ће бити, знам само да није смело овако, ако је ико заслужио да буде срећан, да му се остваре највеће жеље... да има бебе, да оде у Шпанију... да усвоји куцу... замени матору вектру новим аутом... он је... али га нема.

Никада нисам желела да будем патетична, иако осећам да бих до сутра могла овако да пишем о њему... знам да нема поенте... нема сврхе. Овај блог никада није био томе намењен... требало је да буде замењен блогом Новопечена мама, а не новопечена удовица.

И зато је крај. Крај његовог живота, крај мог живота и крај овог блога.

Љубави моја, буби... надам се да овог јутра пијуцкаш кафу са Миланом Младеновићем и Куртом Кобејном и да је гитара коју свираш kick ass, а не са искривљеним вратом као ова... која ме гледа из угла собе...

све бих дала да ми опет засвираш "More than words"... овога пута ми не би било глупо да певам... глупо је само све остало. Глупо и нељубазно, како смо се шалили између себе.

Љубави, нисмо имали довољно времена...




11/03/2013

Како нашминкати блог







Не, овога пута није у питању (анти)козметички пост, само дотеривање мог кутка у сајберспејсу, да се не уплашите. Јесте, пада киша, можда сам јуче избаксузирала причом о лепом времену, па сада Ђоле Пролеће забушава, али нисам поново запала у женскасту фазу. Могу ли ја, као жена да имам женскасту страну, уопште, или су све женскасте на свој начин? Мало поподневне филозофије не шкоди.

Знате ли колико је тешко наћи баш, баш одговарајуће ''оделце'' за блог? Могуће је да је некоме свеједно и оне теме/позадине које Блогер нуди им сасвим одговарају, али не и мени. 

Два дана пре него што сам написала прошли текст сам почела да тражим нешто чиме бих могла да освежим изглед и манем се оне зимске теме коју сам поставила још почетком децембра. 

У налету еуфорије што је март замирисао на пролеће, сунце огрејало, а птичице запевале, решила сам да су ми потребне веселије боје, цвеће, лептирићи, па сам се дала у потрагу за нечим што би ми се допало. Прве две станице, као и обично, биле су thecutestblogontheblock и shabbyblogs. На оба је огроман избор прелепих детаља, банера, позадина... али ми се ништа није уклапало, нешто ми је недостајало кад год бих поставила неку и једноставно то није било то


Наравно, заинатила сам се и испекла занат прављења оригиналних позадина за блог, што и није нека мудрост, уколико имате маште и основно знање рада у фотошопу. Само ме је једна ситница спречавала да се упустим у серијску производњу мојих vintage маштарија - лења сам, мрзи ме, дрма ме ПМС и боле ме леђа када дуго седим за компјутером... а нема ни чоколаде, кме.


И тако, док сам кукала у себи због несташице слаткиша у кући брачног пара X (мужа и мене, са дозом мистерије, отуда икс, да не помислите да је у питању х као  хермелин, хрт или хоботница, мада би било занимљиво презивати се Хоботничић), неколико кликова мишем даље ме је одвело на овај блог



Каквих блага тамо има! Тета (мислим да ми не би замерила, ипак јој у профилу пише да је мама и бака) *itKuPiLLi* је финска дизајнерка која живи и ради у Лос Анђелесу, има неколико блогова са потпуно фасцинантним стварчицама и не знам како бих описала њен стил осим неартикулисаним звуцима одушевљења - Уууу! Аааа! Ваууу! - а тако је и било када сам копала по њеном сајту, као дете када открије стару шкрињу на тавану.
Одмах сам нашла једну која ми се допада и из retro стила прешла у full vintage. Једини проблем на који сам наишла је што су позадине премале за мој омалени монитор од 23 инча и са стране ми остане празно. Проблем сам решила у фотошопу, али на лаптопу и мониторима од 15-ак инча се тај део и не види, па мислим да многи неће морати да их дорађују... уколико ипак морате, ево шаблона који можете скинути и у фотошопу само попунити оно што недостаје, знате већ, сец, сец, леп, обрни, окрени и готово. Copy/Paste је још једном спасао ствар. Ево шаблона (клик). Када додајете позадину, слику додајте на Imageshack и директан линк копирајте уместо натписа "link do vase slike" у следећем коду:

<style type="text/css">
body {background-image: url("link do vase slike"); background-position: center; background-repeat: no-repeat; background-attachment: fixed; }
</style>
<div id="tag" style="position:absolute; left:0px; top:30px; z-index:50; width:150px; height:45px;">
<a href="http://blo64rt.blogspot.com/" target="_blank">
<img border="0" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEh8c5-Q1KTRB7u9ilfnjBxKwYNtI28iCeA-xQQUTygswYAuWQfg_N9BzlGED6Bwd6yRZ0ZH-2czqDaWj-FpT6kbMviDp1RDgd0aAqbYakEq9gfUUtFYFjpLxrR1PhYcibmviptk_iv9nFc/"/>
</a></div>

Напомињем да је шаблон за блог са два ступца. Уколико се заинатим и направим неке позадине, направићу их у различитим величинама... да ли је време за нови изазов? Одавно нисам себи задала неки...

До следећег читања, по мање кишовитом и сивом времену, 

Новопечена домаћица

П.С. Муж каже да ми даје још годину-две форе да будем новопечена и да онда морам да променим назив блога у бар средњепечена домаћица. Да, драги... ;)

10/03/2013

Март и друге неповезане мисли





Већ је опште позната чињеница да не пишем редовно и често и нећу више смишљати оправдања за себе нити обећавати нешто што, очигледно, не могу да испуним. Ипак, макар и после месец дана паузе, увек ћу се враћати своме блогу, а ако икада престанем да пишем (пу, пу, далеко било), то ће бити само зато што ћу се пребацити на неки други формат - то је моја маштарија о животу успешног, и што је још важније, filthy rich писца.

Протеклих 30-ак дана сам патила од Хенкмудијевог синдрома (звучи озбиљно када се тако напише, зар не?), само без алкохола, кокаина и сличних опијата, ноћног живота у Лос Анђелесу и неморалних жена. Да упростим, за оне који не гледају Californication, имала сам креативну блокаду. Није да ми се није писало, али нисам могла да саставим просту реченицу, а да она звучи пристојно и иоле занимљиво. Можда је тмурно фебруарско време утицало на мене, почела сам чудно да се понашам, да желим нове ципеле, купујем шминку и разматрала идеју да напишем козметички пост.

Жено, 99% времена проводиш у патикама, шминкаш се само када идеш у град (а то није често код couch potato особа, тј. мене), а шопинг те заинтересује само када нађеш сајт преко кога нешто можеш да наручиш online, какав козмезички пост те је спопао?!

Ово горе би требало да буде покушај дочаравања онога што ми подсвест каже, али се бојим да исувише подсећа на случај ''50 shades of Grey'', и ону грозоморну подсвест која игра меренге и носи мачкасте наочаре, or something, и боље што не знате. Поента је - сумњам да би икога занимало како ми је жао да дам више од 200 динара за лак за нокте, јер ће се ионако окаменити пре него што га потрошим (даа, чула сам да постоји разређивач за лак за нокте, на све су мислили, само да би нас омађијали лаковима од 'иљаду динара) или ће ми у процесу трошења једноставно досадити. Исто је и са шминком. Hi end козметика је узела маха на козметичким блоговима које пратим, и то је скроз океј, схватам да је истинитим љубитељима и познаваоцима те тематике то важно, али, није то за мене. Имам и имала сам скупе комаде и, искрено, не видим неку разлику.

Никада ми није био потребан пудер или сенка који ће трајати 12 сати, забога, чак и да изађем у град, вратићу се за максимално 3-4 (ретко издржим дуже, назовите то клетвом интроверта), а није ми фрка да поново намажем кармин, уколико га поједем (или на који год начин он мистериозно нестаје са усана), мада постоји и онај фини, дуготрајни руж, који би ми трајао вероватно до наредног Божића, да га не састружем са себе пре спавања. Аха, буквално тако, ништа га друго не би одвојило од мене. Overly attached lipstick, захваљујући Ксенији, наравно, она је добављач интересантних стварчица из земље јаворовог сирупа и карлинга.

Када сам се припремала за своје венчање и чврсто решила да се упустим у авантуру шминкања саме себе за тај дан, ишчитала сам читаве томове информација на Ана форуму и разним блоговима, била изненађена комплексношћу читавог поступка и мистериозних елемената попут хајлајтера, фиксатора, марамица за блотинг. Од моје шеснаесте године, када ме је шминкање заправо занимало, али је било невероватно просто - пудер, сенка, маскара, кармин и  ћао, до сада, ствари су се очигледно промениле и закомпликовале. Направише читаву науку.

Не хејтујем (видите ме, користим младалачки сленг к'о матора), заиста, понављам, то је супер за оне које све то интересује, али за мене представља мучење. Не мрзим да се шминкам, често се догађало да ми тај процес буде интересантнији од самог изласка, али ми се чини да је за мене онај basic пакет информација довољан. И увек су ми говорили да се лепо шминкам, што приписујем таленту за сликање и мирној руци. Као клинка, када сам пролазила кроз goth фазу, поносно сам се мацкала црвеном сенком и црним кармином. Сећам се да сам мислила да изгледам фантастично, нажалост немам слику да то потврдим из ове перспективе, а можда је и боље што је тако.

Претпостављам да је ствар у томе што сам помало шкрта и жао ми је када помислим како ми се гомила козметике квари из секунде у секунду, а тако је мало користим. Штета што је не продају у различитим количинама, знате већ, S, M, L, XL, сваком своје. Знам да постоје мини бочице лакова, али се не сећам да сам то виђала код шминке. Можда и постоји, шта ја знам, ја сам скромна, оперисана-од-шминке-и-моде блогерка. Удала сам се у старкама, мислим да је то довољно да схватите о чему говорим.

Управо сам, бацивши поглед на почетак овог текста, схватила да сам намеравала да пишем о нечему сасвим десетом, чак сам и слику ставила, да представља писаније о лепом времену и природи која се буди; освануо је сунчани март, птичице певају... али авај, понекада ме мисли одвуку на сасвим другу страну. Deal with it. Ала сам опаснa, саму себе понекад изненадим! ;)

Најважније је да је креативна блокада разбијена, морам признати да ми је недостајало све ово...




01/02/2013

Правда за џинџербред кућицу!






Најбољи Ивица и Марица, ever!

Како је могуће да раније нисам писала о томе? Изгледа да ме године полако стижу, јер сам била убеђена да сам раније писала о кућици, што је још горе, да сам постављала слике ранијих радова... пар секунди касније, Гугл претрага није нашла ништа од тога. Можда сам сањала? Важно да сам ноћас уснила Одеда Фера како ме бесрамно заводи. 

Кућицу правим већ неколико година и заиста уживам у том процесу, јер се осетим поново као дете, али уместо пластелина или сличних материјала, могу да направим нешто што касније може у сласт да се поједе... ако уопште може да се издржи дуго, јер она заводљиво мирише на цимет и друге зачине и потпуно схватам Ивицу и Марицу који су хтели да одломе само цреп, јер нико неће приметити. Мхм, ускоро кућица поприми облик страћаре оштењене земљотресом у којој се дрогирају креком. Није ни чудо што је вештица била бесна.

Рецепт сам ћапила од Марте Стјуарт (клик), јер, реално, жена је домаћинске вештине довела до савршенства. Наравно, ја не бих била ја да неколико ситница нисам изменила, али била сам принуђена, јер у оригинални рецепт иде меласа, а ја имам приступ само меду и другим уобичајеним европским састојцима. Океј, и јаворовом сирупу, али то само зато што имам дилера који ме снабдева квалитетним, канадским. Ксенија, о теби говорим. 

Ево мера у грамима, ако вас оне у унцама и шољицама збуњују:


1 кашичица соде бикарбоне
1/2 кашичице прашка за пециво

4 кашичице ђумбира

4 кашичице цимета

1 и по кашичица каранфилића

1 кашичица аниса (или црног бибера (или оба (или ниједан, по жељи))) 

1 и по кашичица соли

2 већа јаја

230г маргарина
500г меласе (или меда)
800г брашна


Умешајте све зачине у брашно и ставите на страну. Маслац и 200г шећера умутите, додајте јаја, мутите још мало, па додајте мед (у оригиналу иде меласа, која даје тамнију боју медењацима, па ако желите да тесто буде тамније, додајте кашичицу какаоа) и сједините масу додајући брашно измешано  са зачинима. Тесто ставите у фрижидер на 20-ак минута јер се много лакше ради са њим када је хладно. Оклагијом га растањите на дебљину око 1/2 цм и исецајте облике које желите. Ја то радим директно на папиру на печење, јер ми је лакше. Облике пеците на 180 степени, 10-15 минута, да буду лепо печени у средини, али да ивице не потамне. Када се охладе, очврснуће и биће спремни за лепљење.
За украшавање и као лепак се користи мешавина беланаца, шећера и сока од лимуна, тј. на енглеском royal icing. 


250 г шећера у праху
3 беланца 
1/2 кашичице лимуновог сока 

умутите да буде чврсто, па ставите у шприц и go crazy! Одлично као лепак, још боље као снег. Неко неписано правило гласи да најпре залепите ивице кућице и направите им потпору (ја користим тегле са зимницом) с једне и с друге стране. Током ноћи ће се све лепо залепити, па идућег јутра можете поставити кров без бојазни да ће зидови попустити. Након неколико сати и кров ће бити стабилан, па можете почети са украшавањем. Нисам се сетила да фотографишем кућицу током стваралачког процеса, па морам да мазнем сличице са нета, од неке добре душе која се заправо сетила да овековечи овај важан корак:

by suzanne57


Марта Стјуарт користи карамел као лепак, да се не би видели спојеви (када не планирате да кућицу прекријете снегом, ја више волим ту варијанту, па се држим беланаца, а и карамел ме плаши помало). Једино што сам од карамела направила су прозорска стакла, јер ми се допала идеја да у кућици гори светло и осоколила сам се да идеју спроведем у дело. Направила сам једноставан карамел од шећера и мало воде и излила га на папир за печење у овалним облицима, јер су прозори на кућици високи и заобљени на врху. Радила сам ''одокативно'' и једино ми је било важно да се карамел стврдне када се охлади. Као што рекох, карамел ме плаши, јер је непредвидив или ја нисам довољно Марта за такве подвиге. :) Сва срећа, стегао се и приликом конструкције кућице, зидове сам положила на сто и ''стакла'' залепила royal icing-ом, сачекала који сат и онда тек приступила спајању зидова, као на слици изнад.

Зашто више волим снег од беланаца? Нисам превише стручна ни са тестом ни са шприцем, а грешке су неминовне, али снег може све да прекрије и све је поново савршено. Са њиме не може да се омаши, може и да цури, и да капне где не треба, а опет изгледа савршено природно. Још када одозго побацате милион бомбона... милина.

Ево сличица првих кућица, извукла сам их из нафталина. На првој се нарочито види повећа грешка, део на врху се одломио приликом спајања, али шта да се ради, свеједно смо је појели, чак и тако фаличну. Први модел је требало да има и зидове, али тада нисам знала за цаку да претходно треба залепити зидове, па сачекати и они су се упорно раздвајали. Зато изгледа више као шатор.



Друге године сам знала за јадац, па сам могла да будем маштовитија:



Следећи пут ћу морати да надмашим себе, како је кренуло, али се бојим да ћу за пар година морати да направим зграду или неку китњасту викторијанску вилу, што би значило да ћу морати да узмем шприц у руке и вежбам, вежбам, вежбам. Јер, реално, I suck at this. Када гледам слике кућица на интернету, застане ми дах од одушевљења, а онда схватим да они а) купују готову смесу и б) имају сетове са већ испеченим облицима које треба само да споје. А где је ту планирање, цртање, мерење и нервирање што је једна страна зида нарасла више од друге, па што је један део крова испао мало крив и дужи од другог, па онда ножем стружем вишак, осећајући се као да демонтирам бомбу, јер немам више теста и мрзи ме да месим другу туру, јер би то захтевало одлазак на пијацу по мед, а 2 сата је ујутро и пијаца не ради. Чик ради у тим условима, Марта! И то без помоћника, ако не рачунамо крзнате (и пернате) крадљивце јелкица, али они вредно спавају кад год се нешто конструктивно ради и дођу када је све готово и ''на извол'те''. Заправо, пернати крадљивац је лењ и чека да му се нешто принесе под кљун, тако да није вршио атак на кућицу. Његов фах је кромпир салата, спанаћ или неко месо. Више звучи као хијена него као нимфа. Јесам ли вам рекла да је научио да каже: ''Птичице!'' ? Пиле моје паметно.

Ето. Неправда је исправљена, кућице су добиле засебан пост и текстић какав доликује таквим малим уметничким делима. Уколико сте још увек расположени за такве подухвате, не морате се данима гњавити са великим, баците поглед на ове минијатурне, дође ми да их одмах направим и увесељавам пријатеље када сврате на шољу кафе или чаја. До следећег читања, 

Новопечена домаћица