24/10/2014

SPICY PUMPKIN ORANGE JAM

Pre neki dan, moja prijateljica i omiljena food blogerka, fabulous gđa Tina Vesić sa Tina's Cookings bloga, objavila je recept za pekmez od bundeve i pomorandže kome nisam mogla da odolim, jer deluje tako slasno i mirisno, pa sam se, s obzirom na to da sam već imala bundevu koja džabalebari u špajzu, a i sve ostale sastojke (osim želatina, ako ću da budem sasvim iskrena, jer sam ga stavljala na kosu dok sam isprobavala proces pod imenom laminacija kose... don't ask... or do, možda i o tome napišem post), okuražila da sprovedem isti eksperiment. Na kraju krajeva, oktobar je, bundevomanija je odavno počela. 
Dakle, šta je sve potrebno?
Tina je pripomogla i prilikom nastajanja ove slike, 
jer je silom prilika morala da masteruje očuvanje ''prokletih belih tanjira'' na slikama



 Sastojci 
Dobra volja 
Technotronic - Pump up the jam, kao soundtrack za kuvanje 

Da napomenem samo da Pump up the jam nije obavezna stavka, Tina je koristila Ramba Amadeusa i Džemo voli džem, ali u obzir dolazi bilo koja tematska, poput Jamming - Bob Marley. Tajna je u tome što džem bolje uspeva na taj način, dva od dva puta, rekla bih da je to već dokazana činjenica. 

Kao i obično, počela sam da pratim recept, stavku po stavku, a onda je improvizator u meni preuzeo kontrolu i napravio hardcore spicy verziju ove jesenje poslastice. Zašto? Zato što volEm cimet. Takođe, moja mračna piratska strana (ili Sandra Li (ako ne znate ko je Sandra, odma', odma' na youtube, feel the magic)) je zahtevala rum umesto contreau-a, i recimo da sam iskoristila malko više nego što recept zahteva, znate već, po ukusu (wink, wink). Da, džem mi je malko pijan, mrvicu... 

Ovo što sledi je izmenjeni Tinin recept, tj. moja verzija ovog pekmeza:

Sastojci:
600 grama pirea od pečene bundeve
4 kašičice cimeta
1 i po kašičica mlevenih klinčića
200 ml svežeg soka narandže
100 ml svežeg soka mandarine
3 kašike svežeg soka limuna
4 kašičice narandžine korice
200 grama šećera
200 ml vode
3 kašičice želatina
3 kašike hladne vode (za želatin)
Rum po ukusu

U šerpu sa debljim dnom sipati sveži sok narandže i limuna, vodu, šećer i koricu narandže. Dovesti do vrenja na srednje jakoj vatri i pustiti da vri 2 minuta. Nakon toga dodati pire od bundeve, cimet i začine. Dobro izmešati da se masa sjedini, pa pustiti da ponovo počne da vri. Dok se masa zagreva, pripremiti želatin - izmešati ga sa hladnom vodom i ostaviti da nabubri. Kada pekmez počne da vri, mešati stalno (i pažljivo) 5-6 minuta, da se džem blago zgusne.
Skinuti s vatre (pažljivo, jer će i dalje ključati) i uzeti par kašičica vrele mase, sipati u želatin i dobro izmešati, pa sve sipati nazad u šerpicu, dobro sjediniti i ostaviti da se hladi oko 15 minuta. Na samom kraju dodati rum, izmešati i sipati u sterilisane tegle. Pustiti da se tegle ohlade do sobne temperature, pa staviti u frižider preko noći.
Napomena: Ovaj pekmez je nešto ređi od standardnih. Za gušći pekmez dodati još kašičicu (ili kašičicu i po) želatina.

Moja napomena: Pekmez koji sam ja napravila uopšte nije ispao redak, naprotiv, morala sam da dodam još malo vode kada sam pravila pire od pečene bundeve. Sve zavisi od samih sastojaka, nemojte se bojati da dodate ili oduzmete malo ako vam nije po ukusu ili vam se čini da je masa previše gusta/retka.
Prijatno!


post signature

23/10/2014

Veliko jesenje spremanje








Ne volim promene. Nazovimo to genetikom ili posledicom položaja planeta u trenutku mog rođenja, ali jedna od lekcija koju pokušavam da savladam na svom putu ka ličnom napretku je da nije svaka promena loša. 


Dabome, opekla sam se više puta, i iznenadne promene kod mene nailaze na reakciju poput one ''koga guja ujede i guštera se plaši'', odmahujem glavom, ponavljam: ''Neću!'' u stilu petogodišnjaka koji još čuči unutar mene. Nije to ništa novo, Opirala sam se instalaciji Windows XP, Windows 7 i Windows 8, Inatagramu, suknjama i farbanju kose. Da li sam ih zavolela? Hell yeah! Znam da mi samo treba vremena da se naviknem na novonastalu situaciju. Okej, pričamo o malim stvarima, da ne pomislite da sam se slučajno navikla na titulu udovice. Loš vic, znam. 

Da ne davim isuviše, ovo je samo malecno obaveštenje o promenama koje je moj blog pretrpeo od sinoć, kada sam, powered by cafeine, u stilu duracell zeca do 4 jutros grozničavo preturala po dubinama interneta u potrazi za fontovima, pokušavala da otkrijem koja paleta boja mi se dopada, šta i kako želim da izgleda, a onda shvatih da, šta god uradila, izgledaće bolje nego pre. 


Ovo što trenutno vidite je i dalje work in progress, dodaću i izmeniti još ponešto, pa, ako neko zaluta u ovo ćoše cyberspace-a i primeti nešto čudno, da zna da je sve pod kontrolom... manje-više. 


Jesam li pomenula da ne volim ni CSS? 

Bitna stvar je da sam objedinila sve svoje stare blogove i sada su svi u okviru ovoga, slobodni za čitanje, hronološki, dok ne razvrstam postove po kategorijama, što je dosadnjikav i dugotrajan proces, ali, šta se mora nije teško. Lažem, sram me bilo. Teško je i mrzi me, al' svejedno ću to da odradim. Nadam se da će rezultat biti zadovoljavajuć i da će sve biti pregledno i uredno. To je bar plan. Isto tako sam rekla da ću da skuvati ručak danas i da ću opet napraviti čizkejk, ali da li sam to zapravo uradila? Jok. Jela sam jaje na oko. Važno da sam probala da napravim DIY karmin od voštane boje... neuspešno. 

Cilj je da ovim objedinjenjem svih mojih pisanija dobijem sve na jednom mestu, jer, ne mogu stalno da pišem o teškoćama, a prenošenje osećanja na papir je mukotrpan proces za mene, pa nije ni čudo što retko pišem. Na kraju krajeva, nisam ni svaki dan raspoložena za introspekciju i tmurne misli. Zato sam sve pripojila ovom blogu, pa ako mi se piše recept, pravi nešto u ''uradi sam'' fazonu ili ako rešim da počnem da se bavim haiku poezijom, uvek mogu da dodam još jednu sekciju.

I ne, ne bojte se, neću pisati haiku. 






17/10/2014

Identitet: Revisited




Pre nedelju dana, u sred vrleti Jahorine, u pohodu na pečurke, zapitala sam se šta ja to radim sa svojim životom. Na skoro 2000 m nadmorske visine sa baterijskom lampom u jednoj i pregrštom crnih truba u drugoj ruci (pa, u korpi, al' to mu dođe to), u Star Wars majici i novim, belim patikama, kao izuzetno iskusna gljivarka, jer, bele patike su idealna oprema za vlažnu zemlju u sred divljine, right? Možda i nisu loše, jer se lepo vide daždevnjaci kada pređu preko njih. Yup, that happened. 


U suštini, znala sam šta radim u tom konkretnom trenutku, na kraju krajeva, samovoljno sam krenula u ''lov'' na goth pečurke - kako volim da ih zovem, jer, postoji li bolji opis za potpuno crne gljive, a da nije Craterellus cornucopioides, mislim, ko će to da upamti, ma koliko kul i magično zvučalo - ali me je ta misao paralisala na sekund, u sred planine, van sezone, među lijama, gavranima i ko zna kakvim još živuljkama, koje, iako volim, ne bih da sretnem u sumrak. Šta, do đavola ja radim ovde? 10 km od najbliže civilizacije (čitaj: wifi signala). U Star Wars majici i belim patikama. Sama. 

Jednostavan odgovor je - berem pečurke, logično. Onaj koji zapravo tražim je - I have no fucking idea.

Imam tri banke i stojim usred proklete, mokre šume, među gušterima, dok slušam Electric Six na telefonu, because, why not, ionako je sve ostalo nenormalno. U paralelnom svetu, pretpostavljam da bih bila kod kuće, spremala večeru ili gledala tv sa mužem, šta bi udata kućna buva na početku četvrte decenije radila inače? Ali ne, evo me na par stepeni iznad nule, s korpom punom crnih pečurkica i crnom kapuljačom, kao u izvitoperenoj verziji Crvenkape. Život ima smisao za humor, zar ne? 

Krenula sam na road trip da malo promenim sredinu i vidim neke drage ljude, koje je sudbina razbacala po različitim ćoškovima sveta. Nazovimo to okupljanjem porodičnog klana, negde na pola puta većine nas, razvejanih kao pahuljice snega. Između slušanja anegdota iz detinjstva, ispijanja  konjaka i šampanjca, što je, znam, ekstravagantan izbor za boravak na planini, šetnje po proplancima i brdima i preskakanja planinskih potoka, imala sam dosta vremena da radim na introspekciji. Šta sam postigla za ovih godinu i po otkako se sve izvrnulo naglavačke, stagniram li ili napredujem, polako, ali sigurno? Toliko pitanja, a tako malo odgovora. 

Ako kao početnu tačku uzmem prokleti 22. mart, onda whoa, postigla sam dosta, ali, treba li da budem ponosna na to? Kako da se ponosim time što pokušavam da se prisetim kako izgleda osećati se normalno, a još nisam dosegla to stanje, niti sam sigurna da ću ikada? Ako uspem, hoće li bol prestati? Ako bol prestane, znači li to da sam prebolela? Ako prebolim, znači li to da sam zaboravila? Ako zaboravim, znači li to da... too much. 

Pretpostavljam da je pitanje zapravo - ko sam ja sada? Prošlo je 18 meseci . Pretpostavljam da više nisam supruga, majka nikada nisam ni bila, a jedva funkcionišem kao član ljudskog društva u većini slučajeva. Šta ako ne mogu da se definišem ni kao udovica i da time objasnim zašto sam ovakva kakva sam? Shvatam da je samo do mene kako ću samu sebe da etiketiram, ako uopšte moram, ali je čudan osećaj kada se nakon godinu i nešto svi oko mene vrate svojim navikama i porodicama, a ja ostanem sa hiljadu krhotina onoga što je nekada činilo ispunjen život. Kako da nastavim dalje ako se osećam kao udovica, a kako da prestanem da budem udovica, kada se trenutno osećamkao da je to srž moje ličnosti. Njegova supruga, njegova udovica. Jesam li i dalje njegova? Hoću li biti ako ikada uspem da zavolim nekog drugog? Sve to deluje kao naučna fantastika, Doctor Who ima više smisla nego moje razmišljanje.

Ne postaje bolje. Život je jednako dosadan i isprazan kao i pre godinu i po. Usamljenost i osećaj izolacije guše istom jačinom, ako ne i gore, jer, tu je i mirenje sa činjenicom da ovo nije trenutno stanje koje će proći. Iznenadna svest da je otišao zauvek, a koja mi povremeno vrisne u glavi ne događa se često kao ranije, kao što uzrok ove mizerije nije ono što dominira mojim razmišljanjem, već samo rezultat. Šta ako gubim mukom novostečeni identitet, na koji se nisam čestito ni navikla (a i kako bih, ponavljam se, ali udovica je tako grozna reč...)? Nisam više osoba koja ne može da podnese da vidi svoj lik na slikama, jer primećuje mrtav pogled na koji niko drugi ne obraća pažnju, osoba čiji se život u vidu tepiha izmakao pod nogama, ali ko sam? Čudna usamljena devojka/žena (ovih dana mi se događa da me u istom danu oslove sa devojčice, devojko i gospođo, što samo doprinosi ovoj krizi, mada ume i da laska) sa prvog sprata koja slavi Noć veštica, ima tetovaže i sluša Tool, Vagnera i Branka Kockicu u istom danu? Perspektivna crazy cat lady? Plavuša od (skoro) dva metra koja pravi mean tart sa jabukama i može da otpeva špicu Big Bang Theory bez greške i u real speed-u? 

Možda je odgovor zapravo prost, možda sam ja sve to i još ponešto... izgubila sam dosta, ali ponešto i dobila usput. Novu hrabrost, ideje i shvatanja. Mnogo manje me boli pozadina za mišljenje drugih ljudi. Nije da me je ranije bilo nešto posebno briga, ali sada je doseglo nivo potpunog don't give a fuck zena. Kanališem muža u društvenim situacijama, naučila sam da se ne stresiram previše kada treba da komuniciram sa nepoznatima, da raskrstim sa energetskim vampirima ili ljudima u koje sam imala veru i od kojih sam imala određena očekivanja, a koji su me razočarali mnogo puta. Otvorenija sam, iako u isto vreme mnogo opreznija. 

Da li je ovo moralo da se desi da bih ja naučila te životne lekcije? Nisam toliki vernik, a i da jesam, ovo bi me nateralo da sumnjam u mnogo toga. T. kaže da život ume da bude bag of dicks i moram da se složim sa njom. Ma koliko nihilistički zvučalo, randomness života mi lakše pada nego verovanje da je neko ili nešto ovo planirao. 

Imam utisak da je moje pisanije odavno prešlo u filozofiju, pa pardoniram zbog toga, počela sam da pišem sa namerom da opišem simpatično putovanje, a osvestila se na drugoj transcendentalnoj ravni.
Takođe, letimičan pogled na redove ispisane gore, govori mi i da sam počela komfornije da koristim izraze koji nisu preterano damski, ali, shvatam da to ima veze sa zen stanjem koje pomenuh. Možda sam i dogurala do faze besa. Nisam načisto još, nemam želju da udaram išta, ali ko zna... ako mi naleti nešto ili neko, možda se iznenadimo oboje. 

Dok ne iskristališem svoja osećanja i misli malo bolje, možda je pametnije da se vratim čitanju Outlander serije knjiga, koja preti da ostavi ozbiljne posledice po moj vid, jer blejim u ekran čitajući elektronsku verziju već duže od 10 dana, preko 4000 strana za sada i ne mogu da se zaustavim. Znam da me mnoge stvari opisane u knjizi dotiču i poistovećujem se sa likovima i situacijama, što možda nije od pomoći za moje trenutno stanje, ali do đavola s logikom, knjiga je OMG OMG OMG! u nedostatku boljeg opisa (Crvenokosi Škoti u kiltovima, putovanje kroz vreme, kotrljajuće slovo r u naglasku, tenzija između likova, koja se može seći nožem - nije li to i više nego dovoljno), ne osećam se isuviše elokventno za takve zadatke, ionako sam isuviše smorila esejem o krizi identiteta. Možda sam na pragu drugog puberteta. Ništa me ovih dana ne čudi. Je suis prest.




Sing me a song of a lass that is gone
Say, could that lass be I?