23/11/2014

Panta rei


Πάντα ῥεῖ

Sve se menja, sve teče i čak iako mi je delovalo da već dugo stagniram, u poslednje vreme shvatam koliko se promenilo sve oko mene, pa i ja sama; koliko sam napredovala, koliko novog iskustva sam stekla i toliko toga naučila, o životu i ljudima. Kao da sam osnovac i ponovo otkrivam Svet oko nas, što je, kako me je moj mali brat izvestio, jedan od predmeta koje uči, a što se u moje vreme zvalo nekako drugačije. Priroda i društvo? Davno beše.

Ironično, odmah pošto sam napisala post ''Dalje?!'', početkom meseca, sve se istumbalo naglavačke, toliko da me prosto čudi da se do sada nisam navikla na te oštre krivine kojima me život vozi, kao kamion krompira. Drž' šešir, i nagni se ulevo kad ulećemo u serpentinu udesno. Tako nekako, kao kad se vozi bob (rekoh ja, iskusni bober... bobista? Fak.).

Da se razumemo, nisu sve promene loše, daleko od toga, pa tako nije ni ova. Samo je čudno kad shvatiš da opet imaš sposobnost da dišeš, da zapažaš lepe stvari oko sebe, primetiš kose zrake popodnevnog sunca, miris kafe, ukus badema. Živiš ponovo. Tek tako, kao da je neko pritisnuo play dugme na daljinskom. 


Kao Mel Gibson u onom filmu kada ga mali Frodo (okej, Elajdža Vud, ali za mene će uvek biti Frodo) greškom odmrzne nakon 60 godina, pa je sav nesnađen, e, tako i ja. Super je, interesantno, ali opet pomalo čudno. Prošli put kada sam zapažala svet oko sebe, patike sa ''skrivenom platformom'' nisu postojale, Zvezde Granda su išle na Pinku i lepo sam znala koji kanal da preskačem, a twerkovanje nije toliko uzelo maha. Štošta se promenilo, na ovaj ili onaj način, ali, eto, ponovo sam među ljudima, kao da sam izašla iz atomskog skloništa nakon dužeg vremena (molim vas, sprečite me da upotrebim još jednu filmsku analogiju), i moram priznati da mi je lepo. Eto. Kao kada se probudiš posle popodnevne dremke, a napolju još sija sunce, telo i um su se odmorili, a nisi izgubio pojam o tome koliko je sati, koji je vek i sl. Još uvek je dan, a kao bonus dobiješ energy level boost.

Naravno da za ovu moju plus fazi postoji krivac, ako je krivac uopšte prava reč, ali, iskreno rečeno, nemam pojma kako da temi pristupim niti šta o tome da napišem, pa to ostavljam za neki drugi put. Potpuno sam zbunjena, kao bumbar u veš-mašini, ali se budim nasmejana i ponovo pevušim dok pristavljam vodu za čaj, pa razmišljam, ako je početak, odličan je. Kada bolje mućnem glavom i iskristališem reči koje želim da bacim na ovaj virtualni papir, pokušaću što bolje da objasnim kroz šta prolazim, ali za sada je ovo najviše što mogu da dobacim. Novo, nežno, zanimljivo, brbljivo, veselo. Novembar je bio dobar prema meni. 









post signature

22/11/2014

Pierogi sa kiselim kupusom

Odrastavši u multikulturalnoj sredini (i da, svesna sam da to zvuči mnogo pretencioznije nego što imam nameru), bila sam izložena jelima koja su u našoj sredini prilično nepoznata, što sam naučila na teži način, shvativši da sernik, kisiel i ščipjorek nisu svakodnevica i mojim drugarima iz škole. Susrela sam se sa par (desetina) čudnih pogleda u svoje vreme, ali me je to samo podstaklo da sa drugima podelim neke od recepata za svoje omiljene poslastice.

Već nekoliko dana patim od enormne želje za pierogi, knedlicama od testa punjenim kiselim kupusom, lukom, mesom ili pečurkama, jer su jedna od mojih najomiljenijih stvari na svetu, ali ih ne pravim često iz prostog razloga što sam lenja buba, nemam drugo opravdanje, jer nisu komplikovane.

Jutros (što je bilo u 13h, kada sam zapravo otvorila oči)  rekoh sebi: ''Danas je taj dan, napravićeš ih, lenčugo, kako znaš i umeš!'' i nekim čudom sam uspela da samoj sebi zazvučim autoritativno, jer sam pribavila sve sastojke i prionula na posao. Glad je čudo.

Šta nam je potrebno? Dobra mp3 lista, proterana mačka iz kuhinje, da ne bude levo smetalo i sledeći sastojci:

Za testo:

350 g brašna
1 prašak za pecivo
2 jaja
200g kisele pavlake
so

Za nadev:

800 g sitno iseckanog kiselog kupusa
40 g maslaca
1 glavica crnog luka, naseckanog
so
biber

Za pripremu nadeva, istopiti maslac u tiganju, pa na njemu propržiti luk dok ne postane staklast, a onda dodati oceđeni, sitno naseckani kupus i dinstati dok ne omeksa. Dodati začine po želji i ostaviti sa strane da se ohladi.
Za testo, prosejati brašno, so i prašak za pecivo. Umešati u prethodno ulupana jaja sa pavlakom i zamesiti sve zajedno. Razviti masu što tanje (oko 3mm) na površini blago posutoj brašnom, i vaditi okrugle oblike modlom, pa u centar svakog kruga  staviti kašičicu nadeva, presaviti testo i pritiskom zatvoriti ivice, koje se mogu dodatno utisnuti viljuškom. 

U veliki sud sipati vodu i dovesti je do ključanja, pa ubacivati pierogi i kuvati ih 3 do 5 minuta, tj. dok ne isplivaju na površinu. Kada su gotove, izvaditi ih iz vode i servirati na tanjiru uz proprženu slaninicu, preliv od pavlake ili šta god volite i deluje vam kao dobra ideja. Ne osuđujem, jer sam ih danas jela maltene klot, onako željna i pregladnela. Eto, cela mudrost mog omiljenog jela iz detinjstva. Prijatno!  ツ 






post signature

04/11/2014

''Dalje''?

Htela sam da stavim neku lepu sličicu koja oslikava novembar, sa lišćem ili raznoraznim orasima, ali naleteh na ovo prilikom pretrage i dopalo mi se. Poslužiće.


Već nekoliko dana me drma nekakva jesenja groznica, ne fizički, pu, pu, da se ne ureknem, nego me more čudne misli i pitanja koja se roje, da l' zato što su noći duže, ili zato što je napolju zahladnelo, pa manje izlazim nego letos, pa rekoh u sebi, red je da se bacim na virtualni papir. Nemojte me zamišljati kako ležim na ekranu, to je, za sada, samo Megi pokušavala.

Znam da bi trebalo poraditi na DIY sekciji (napisala sam čak i post, ali počeh da razmišljam o ovome ), a i onoj nesrećnoj Beauty, za koju nisam ni sigurna umem li da je savladam ili makar započnem, jer toliko ljudi to radi bolje, a ja bih samo kritikovala i eventualno hvalila neke toliko klasične proizvode, da bi to bila živa dosada. Kantarion ulje, maslinovo, bademovo, nivea krema... hm. Skrećem s teme.

Pardoniram, sva sam smetena i dekoncentrisana, um mi luta i pravim previše digresija već u trećem pasusu teksta, a samo sam htela da napišem par redaka o nekim zapažanjima na temu ljudske prirode.

Dakle, misli i pitanja, najpre o tome zašto ljudi vole da pretpostavljaju, iako ne znaju drugu osobu, niti su upoznati sa činjenicama i detaljima teme o kojoj vole da kažu svoje mišljenje ili da daju savet, a da ta druga osoba savet nije ni zatražila.

Zašto poznanik, koji ne zna maltene ništa o meni, misli da svoje dane provodim sedeći u zamračenoj sobi i plačući dan i noć? Čak i da je tako, zašto misli da ima pravo da me kritikuje zbog toga?

Zašto ljudi smatraju da imaju pravo da kritikuju proces nečijeg tugovanja? Koliko traje, šta je prekratko, šta je predugo, treba li nositi crninu, treba li držati sve u sebi ili kukati na sav glas, svakome ko se nađe pri ruci? Da li se pravim jaka ili sam zaista jaka? Jesam li emotivno frigidna, kada sam se drznula da nedugo nakon sahrane, izađem na kafu s drugaricom? Je li to što imam loše dane nakon godinu i po neprirodno i treba da se manem ćorava posla i jednostavno ''nastavim dalje''?


Šta uopšte znači ''nastaviti dalje''? 
(upozoravam, ponoviću ovu sintagmu toliko puta, da će početi da vas iritira) 



Naivna ja, imala sam utisak da je to što i dalje dišem i ustajem svakog jutra iz kreveta, umesto da se samo okrenem na drugu stranu i potisnem čitav svet, kakvo-takvo ''dalje''. To što se družim sa prijateljima, idem na koncerte, kafu, putujem, idem na letovanja i zimovanja, upoznajem nove ljude, šalim se i smejem (sećam se dana kada sam mislila da je nemoguće da se to ponovo desi) nije ''dalje''? Treba li da pošto-poto nađem novog muža da bi se reklo, eto, nije dozvolila da je tragedija pokosi? Vrede li ljudi samo ako su u paru? Zar sam i Njega tako našla, na silu, jer nisam želela da budem sama? Ne bih rekla. 

Ne verujem da išta može da se dogodi na silu. Actioni contrariam semper et æqualem esse reactionem, kako Njutn reče, u svom trećem zakonu. Ok, ovo nije situacija na koju mogu da primenim prostu formulu i tako rešim problem, ali neke stvari treba pustiti da se dese, ma koliko mi sami bili ''krojači svoje sudbine''. Prvo, u sudbinu ne verujem baš, a još manje u ono ''kakve su ti misli, takav ti je život'' - nazovite me bukvalistom, jer ponekad to jesam, ali da je to tako, ja bih živela u zemlji sladoleda s leptirićima od čokolade i svi bi bili srećni i skakutavi. Takav je i Muž. Bio. Bio. Hoću li se ikada navići? Verovatno ni to nije normalno, da se pitaju neki sa strane.

Da se vratim na temu - veoma sam svesna da se ljudima ne može ugoditi, isto koliko i da većina ima dobre namere kada želi da me posavetuje ili mi kaže svoje mišljenje, ali bih zaista volela da shvate da stvari nisu uvek crno-bele, da se ponešto i ne preboli, a ako se prošlost pominje, to ne znači da stagniram ili da ne želim da ''nastavim dalje'' (stvarno mi nije jasno šta to podrazumeva, ma koliko mućkala glavom), već da poštujem život koji sam živela toliko godina sa njim, život koji me je promenio na toliko načina, vreme za koje sam napredovala, odrasla, sazrela, naučila mnogo toga. 

Ne smatram da je loše to što pominjem Muža često. To nije pokazatelj namere da živim u prošlosti ili se zadovoljim time da sam jednom imala njega i sada želim da vegetiram dok ne dođe vreme da mu se pridružim. Čak ni ja nisam toliko goth

Iz sveg srca verujem (zapravo, znam) da je on želeo da budem srećna i isto tako verujem da bi želeo da opet dobijem šansu za to, ali to ne znači da moram da ga zaboravim ili da ga ne pominjem, kao dokaz da sam prokleto ''nastavila dalje'', a naročito ne znači da treba da se zaljubim ili zasnujem porodicu. Da se razumemo, ne odbijam tu mogućnost, čak je priželjkujem i bila bih potpuni idiot da se svesno učaurim u ulozi asocijalne mačkarke, ali je potrebno vreme. Nekome manje, nekome više.

Meni treba više od godinu dana i žao mi je ako se to kosi sa nečijim očekivanjima i planovima. Isto tako mi je žao ako nekoga smara to što mislim da je M. bio duhovit i nadasve kul lik, pa volim da ga pominjem u anegdotama... na kraju krajeva, bio je prisutan prilikom većine lepih događaja u mom životu i ne mogu jednostavno da ga odstranim iz tih priča... ne mogu i neću. A kome smeta, pa, izvolite, onamo su vrata. Čak i da ''nastavim dalje'', moja prošlost ide u paketu sa mnom, take it or leave it, ne stidim se ni loših ni dobrih stvari.





post signature