26/07/2013

Signs



Nisam neki vernik. Ne verujem u priče o duhovima, poltergeist-e i uklete kuće. Ne mogu da se setim da li sam ranije verovala u znakove. Nisam ih ni tražila, jer nisam imala potrebe, I guess.

Sada, ceo moj život se svodi na čekanje na neki znak. Znak da je i dalje tu negde, da je okej, znak da nešto više postoji, jer, nemoguće je da je to sve. Odeš i nema te.

Iščitala sam mnogo tekstova, najviše naučnih, jer se religija i jа ne poznajemo previše, osim iz filozofskog ugla, o teoriji paralelnih univerzuma, o Higsovom bozonu itd. Nešto postoji, dakle. Ljudsko telo nakon smrti izgubi onih čuvenih 21 gram, ako je verovati dr. Dankanu MekDugalu, a ja se samo pitam kuda odlazi ta energija, ako se ona nikada ne gubi, nikada se ne može uništiti ni stvoriti? To je čista nauka. Da ne odlutam previše u nepoznate, (meni) mutne vode, jer, naučnik nisam, samo radoznala.

Nakon što se sve izdešavalo, prestala sam da osuđujem ljude koji idu kod vidovnjaka, postavši svesna da je potrebna određena doza očaja koju ranije nisam mogla ni da zamislim. Sada, kada bih znala da tamo negde postoji Vupi Goldberg koja bi mogla da me poveže sa mojim Patrikom Svejzijem, ne bih časila ni časa. Nužda zakon menja.



Nije mi baš lako da pišem o znakovima, jer shvatam da nekima takva priča može zvučati ludo ili jednostavno tužno - u smislu da eto, jadna, ucveljena žena, obične slučajnosti tumači po svom nahođenju. But, F it! Moj život, moja luda glava, moje slučajnosti i znakovi.

Pa, kakvi su to čudnovati, mali pokazatelji (mali signali, što reče Nataša Bekvalac, ugh, gde se setih)?

U mom slučaju, najčešće pesme, retke, nepopularne pesme, koje se učestalo ponavljaju u trenucima kada su mi najpotrebnije, kao ohrabrenje, podstrek ili nešto slično. Pesme koje je on voleo, a koje nikada do sada nisam čula na radiju, recimo. Prate me kada putujem negde i kada sam najtužnija, jer sam uvek putovala sa njim. Niko ih i ne primeti, jer nisu hitovi, a ja sam se najpre pitala koja je šansa da ih tako često čujem, a onda ih prihvatila... utešne su. Naravno da ne mislim da je muž nekakav DJ ''tamo negde'', mada to i nije loša zamisao. Kada sam prvi put drugarici ispričala za sve misteriozne slučajeve u vezi sa tim pesmama, našalile smo se na taj način, rekavši da muž baš i nije materijal za di džeja, ali ako je kao u crtaćima, onda ima najlepšu liru na nekom lepom oblaku. - Svirao je gitaru, da ne bude zabune.

Bilo je tu i mnogih drugih, za neke sam zahvalna na svedocima, jer bih inače sebe ubedila da sam sanjala ili ih objasnila na neki način, jer su prkosili svim mojim skeptičnim uverenjima.

Ipak, više nisam skeptik, sada sam više Molder nego Skali. Istina je tamo negde, ali nemam nameru da je dokazujem ili jurim i razotkrivam. Samo prihvatam te male slučajnosti ili darove, kako više volim da mislim o njima i volim da mislim da je deo njega još tu, sa mnom i time mi daje do znanja da je dobro.

To je inače i jedina moja konkretna želja za znakom. Jedna jedina. ''Daj mi znak, da znam da si okej, ali neka bude očigledan ili veliki, jer, imam tendenciju da previše analiziram i oni mali će proći neopaženo ili okarakterisani kao obične slučajnosti. ''

I već nekih mesec-dva ponavljam to... želim, nadam se. Kada sam, pre nedelju dana, plivala u Jonskom moru i dodatno ga solila svojim suzama, jer je u baru na plaži išla jedna od onih pesama (ima ih dve ukupno), na mene se zalepio jedan listić. Usred mora, bez drveća okolo. Listić, misteriozan i meni nepoznat, u obliku srca. E, pa vala iz inata neću to da smatram slučajnošću. Moj listić, moj znak.


***

Danas sam čula da je grupa koju oboje volimo... ili smo voleli (ne mogu da se naviknem na prošlo vreme) izdala novi album nakon duge pauze i, logično, otišla na youtube u izvidnicu. Kada sam ukucala ime benda i još par odrednica u vezi sa novim materijalom, prva u pretrazi mi je izašla ova - ''Give me a sign''. Nisam je ranije čula, iako je objavljena jesenas. Šta još da kažem. Da, smatram to znakom, pa makar nekom delovala očajno ili bleskasto. Neko je na internetu lepo napisao. My grief - my rules.





***

I da, pošto već pomenuh malo iznad, da pojasnim - stisla sam petlju i otišla na more. Bilo je to zanimljivo iskustvo. Potpuno bittersweet. Pisaću o tome pošto se raspakujem i saberem utiske, jer još uvek patim od vremenske razlike. Kakva bezočna laž, razlika je samo 1 sat, ali me je, nakon 2 nedelje nekakve mentalne pauze, realnost tresnula malo jače nego što sam se nadala, pa mi kompjuter ne prija previše. Ništa mi zapravo ne prija, ali radim na povratku na planetu Zemlju i među ljude. Hang in there with me.

11 comments:

  1. Najezila sam se. Bas je bittersweet i citati tvoja desavanja. Od listica u obliku srca sam se najezila :( Ne znam da li verujem u znakove, ali mislim da da, posebno u situacijama kada mislis da nema izlaza.

    Nikad ne znam sta da napisem, a da te ne uvredim i ne povredim, tako da cu opet da ponovim da nema dana da ne pomislim na malariju :)

    ReplyDelete
  2. Čim sam videla sliku listića, prošlo mi je isto kroz glavu bez da si išta rekla... a nisam ni ja, nisam smela, čekala sam reakciju.
    To jesu su sve znakovi i ništa nije bleskasto, važno je verovati (što bi rekla Ana Ivanović, da se nastavim na Natu i pokušam da dodam malo smeha na kraju...)

    ReplyDelete
  3. Draga ja verujem u znakove...zaista...kakvo god bilo objašnjenje verujem jer sam ih prepoznavala...i to ne samo u teškim momentima. I ne tražim tome dokaze i definicije...ipak je to u domenu vere. Naprosto je olakšanje kada možeš da pročitaš nešto tako "između redova"...
    I na kraju, ne znam gde nestaje tj. odlazi tih čuvenih 21 gram...ali znam da iza svega ostaju i ljubav i sećanje....i to je neki vid energije (nek praštaju fizičari ovu blasfemiju)koja je sveprisutna i večna

    ReplyDelete
  4. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  5. Ista reakcija kod mene kao i kod MS Jelena... I to za pjesmu... Možda se naš um poigrava sa nama... Ili neke više sile... Ko to zna...

    ReplyDelete
  6. Zasto ne vjerovati u znakove.
    Ja vjerujem, ma koliko se to nekome sasavo ili ludo cinilo.
    Desavale su mi se neke stvari zbog kojih jednostavno moram i zelim vjerovati u njih.
    Ne mislim da smo mi tek neka prasina, male mrvice razbacane po svemiru, nesto biti mora.
    Vjeruj u sve ono sto te cini sretnijom i sto olaksava.
    I znas sta-to je potpuno ok. :-)

    ReplyDelete
  7. Veruj u znake i ja verujem zato sto mi se desilo nesto slicno tvom iskustvu izgybila sam bebu i prvi put kada sam upalila radio cula se pesma bejbee bejbe ti nisi tu kad upalim tv naletim na neku devojcicu koja se zove ela a to uopste nije uobicajeno ili cesto ime... Znaci ... Dokaz da su dobro, da su srecni tamo gde jesu... samo nema odgovora na pitanje zasto????

    ReplyDelete
    Replies
    1. Izvini, ali ovo što si ti navela jeste čista slučajnost, posebno momenat za pesmu. Ne mogu da shvatim ozbiljno nikako. Ovo srce koje je ona uslikala...pa...već druga priča.

      Delete
  8. Zelim da ti preporucim da pogledas film Nosso lar, film je portugalski i na jedan jako mastovit nacin opisuje zagrobni zivot i sta se desava posle. Meni je jako pomogao u teskom trenutku kada sam izgubila dragu osobu da prebrodim gubitak i bol i da verujem u nesto drugo. Zelim ti da pronadjes svoj mir. Puno pozdrava.

    ReplyDelete
  9. nema slucajnosti , nikad nisam verovala u njih ..
    sve se desava sa razlogom , nista slucajno

    ReplyDelete
  10. Здраво, моје име је Милена Маја, ја сам из србије, али живим у Националном парку Ватертон Лакес, Канада, са мужем. Речи не могу да објасне колико сам узбуђен због обнове мог сломљеног брака и сада се мој муж потпуно вратио након што сам оставио мене и нашу децу другој жени. Били смо у браку двадесет пет година и током нашег брака имали смо низ борби који су трајали све док није напустио нашу дјецу и преселио се у Мелбурн како би био са другом женом. Блокирао сва средства контакта, чинећи комуникацију неважећом. Осетио сам да је мој живот завршен и да су моја дјеца мислила да више никада неће видјети свог оца. Покушао сам да будем јак само за своју децу, али нисам могао да контролишем болове који су мучили моје срце, био сам прожет тугом и болом јер сам га заиста волио. Сваки дан и ноћ размишљам о њему и увек ми се свиђа да ми се врати, буквално сам полудео и био ми је потребан божански захват, па сам сваком од својих проблема рекао једном пријатељу који је имао сличне изазове. Одвела ме је до веома моћног човека по имену Доктор осагиеде. Рекла је да је он једини разлог за срећу коју је уживала до данас. Др осагиеде може помоћи у поправљању прекинутих односа, рекла је да морам да је ставим на суђење. Контактирао сам га у његовој адреси е-поште {doctorosagiede75@gmail.com} или његовом ВхатсАппу на +2349014523836 и он ми је дао упуте о томе шта да радим, а онда сам то учинио, па је он учинио да ме љуби. На моје велико изненађење, након три седмице, звао ме мој муж и рекао да ми недостаје онолико колико и дјеца, била сам тако изненађена, срце ми је било испуњено радошћу и узбуђењем и почела сам да засијавам сузе. Он се извинио за своју грешку и извинио се за бол који је проузроковао мени и деци. Тако нам се вратио, са пуно љубави и радости, и од тог дана наш брак је био јачи него раније. Захваљујући Дросагиеде-у он је врло моћан, па сам одлучио подијелити своју причу због тих жена и мушкараца. који су искусили оно што се догодило. Желим да знате да постоји решење. Дросагиеде је решење, прави и снажан ловац који се дуго времена молио да помогне женама и деци у њиховом болном времену. И такође има магију да излечи хив, рак, итд.

    ReplyDelete