08/08/2014

Kako se dogodilo.


Ovaj blog je kanda malo na mračnijoj strani spektra, ali zaista ne znam kako bih drukčije pristupila ovom periodu svog života. Naravno da u meni još čuči ona nasmejana lujka koja grli plišane jednoroge po prodavnicama igračaka jer joj je glupo da ih kupi pošto ima skoro tri banke i ne ume da laže da je za sestričinu/bratanicu, pa hajd' da ih prigrli malo i uživa u njihovoj pufnastosti, kao u iščašenom zoološkom vrtu. Ona koja je potajno potpuno izbedačena što nije sirena i koja se uvek iskreno šokira kada neko nije gledao The Goonies i odmah maše originalnim diskom, spremna da sa neprosvetljenom individuom pogleda film po 256. put, jer niko ne sme da ide kroz život, a da ne zna ko je Jednooki Vili. Zaboga. 
Ona koja se na ozbiljnom radnom mestu potajno smeška što je prethodne večeri nalakirala nokte u sve boje duge, jer je zima i dani su tmurni, pa bar nešto da bude vedro i veselo. Ispod strogo poslovnih pantalona niko ne zna da se krije krajnje neozbiljna tetovaža. 

Mračnija, ozbiljnija polovina je izbila na površinu. Ona koja na fotografijama ima umorne oči i prazan pogled. Lažan osmeh. Autopilot, sposobna da izdrži dan, a da ne počne da gađa nepristojne prodavce na pijaci najtvrđim povrćem koje nađe, da se suzdrži od najsočnije psovke koju je ikada čula i nikada nije imala hrabrosti da je izgovori naglas, a možda i od neke kletve pročitane u jednoj od knjiga prilikom spremanja ispita iz Kulturologije, kada se neko ponaša kao potpuni kreten prema meni, ničim izazvan. Nikada nisam volela da pravim scene, valjda jer sam povučena, ali možda to i nije najbolja osobina; imam utisak da mnogi zapravo zaslužuju da im se očita bukvica. Gde mogu da razvijem taj skill, da kažem pravu stvar u pravom trenutku? Mislim da se s tim rađaš, a možda je to Maybelline

Znam da zvuči konfuzno, ali mislim da ću uspeti da se ispetljam iz ovog klupka misli koje sam pljusnula na virtualni papir. Bear with me.

Lepršava, nežna strana mene, koja voli piknike na travi i roze karmine je ona srećna, naivna strana mene, a ova sarkastična veštica je ona koja je morala da povuče veći deo tereta, ona koja je morala da bude jaka, da bi živci izdržali šok koji se dogodi kada se život preturi naglavačke, kao kada u nemim filmovima Čaplinu izvuku tepih pod nogama... samo ni izbliza tako smešno. 


Osećam potrebu da ovde napravim napomenu da je ono što sledi verovatno potresno i veoma, veoma mračno, ali osećam potrebu da opišem taj dan. Zato, ako niste spremni za poražavajuće realne detalje, vreme je da stanete sa čitanjem. 


22. marta 2013. sam ležala na svojoj, desnoj strani kreveta i slušala u polusnu kako se muž sprema za posao, trupkajući po stanu u stilu omanjeg T-reksa, sto puta otvarajući fioke i ormar, suptilno kao slonče u staklarskoj radnji, kao i obično, kada bi pokušavao da bude tih. Kasnije sam shvatila da je tražio nešto deblje da obuče jer je padao sneg. 

Rasanila sam se i na fejsbuku napisala kako ''scumbag husband trupka po kući i ne dâ mi da spavam'', jer je to sa scumbag husband/wife bila naša interna šala. Odgledala sam potom najnoviju epizodu Grey's Anatomy, naglas razmišljajući kako prvi put gledam neku od epizoda gde niko nije stradao. Minut kasnije mi zvoni telefon i od tog momenta sve postaje samo magla. 

Taksi, čekaonica u bolnici... pitanja koja mi postavljaju o njemu, ko sam ja i šta sam ja njemu. Doktori i sestre koji prolaze, a niko ništa ne želi da kaže. Kasnije prilazi jedan beli mantil i kaže: ''Vi ste supruga? Na odeljenju reanimacije je, ali ne izgleda dobro.'', i nastavlja dalje, svojim poslom. ''Kako bre ne izgleda dobro, he's a handsome devil! Kakva bre reanimacija?!'' Jedino što su mi preko telefona rekli je da se onesvestio. Odjednom um pokušava da poveže konce i pomiri ideju o tome da silly muž nije doručkovao i da mu se zavrtelo u glavi, pa su ga iz firme poslali na pregled do nekakve reanimacije. Znam šta to znači. Odrasla sam sa lekarom, odgledala sam i previše medicinskih serija. Grozničavo razmatram scenarije koji mogu da dovedu do proklete reanimacije. Srce, pluća, mozak. Ništa mi od toga ne deluje logično jer je hipohondar koji redovno ide na preglede, a zbog benignog tumora u mladosti je posebno pažljiv i ide na kompletne pretrage na svakih godinu dana. Pre samo mesec dana je bio na ultrazvuku srca i doneo i ekg zapis kući, čuvam ga u novčaniku jer je simpatično imati njegove otkucaje srca na papiru. Nemam pojma koliko je sati, koliko sam već tamo, da li sam išta popila, pojela. Kao da je juče bilo, sećam se momenta kada sedim na plastičnom sedištu koje podseća na ona stadionska i čvrsto rešavam da ne budem pesimista. ''Okej, biće u bolnici neko vreme''. Imala sam jasnu viziju kako sedim na njegovom bolničkom krevetu i teram ga da jede više voća dok se on žali na loš wifi signal koji ga ometa u surfovanju netom na laptopu. 

Onda vidim još jednog doktora koji mi prilazi, sa najboljim poker face koje sam ikada videla i moli me da pođem za njim u hodnik malo dalje od čekaonice. Ne gleda me u oči. U tom trenutku znam šta će mi reći, ali ga svejedno pratim. Pita me hoću li da sednem, a ja mu kažem da mi samo kaže šta ima da mi kaže. Servira mi napamet naučen tekst, identičan onome koji sam sto puta čula u Grey's Anatomy. ''Učinili smo sve što je bilo u našoj mogućnosti, bla, bla, bla, bla...'', njegove reči se gube u daljini. Pretpostavljam da ljude odvode u taj hodnik, da ne bi bilo drame u čekaonici. Kako ljudi inače reaguju? Vrište li? Padaju? Sećam se svog ledeno hladnog glasa koji pita može li da ga vidi, odbacivši sve pređašne strahove i izjave da nikada u životu ne želi da vidi nekoga ko nije živ, jer je to najstrašnija scena koju sam ikada mogla da zamislim, i saznanja da je muž sve vreme bio tu, u prvoj ordinaciji, ni 10 metara od mesta gde sam čekala... minutima? Satima? 

Osećala sam se potpuno prazno. Kao da mi je neko izbio vazduh iz pluća, pretvorio me u robota koji ume da izvršava jednostavne komande. Iza vrata, bio je on, u toj maloj, jednostavnoj, beloj prostoriji. Znate ono kada u filmovima zavape: ''Izgleda tako sićušno!''. Well, meni je on izgledao svakako, samo ne sićušno. 

Poznata stopala, ramena... telo prekriveno belim, dotrajalim čaršavom. Sto na kome leži prekratak za njegovih 205 centimetara, zašto mu glava visi, želim da pitam, ali glas ne izlazi iz mene. Izgleda kao on. Nikako drugačije. Mlad, jak. Gusta kosa, brada od 2 dana i orka u talasima na ruci. On, ali nije on. 

Prišla sam i prislonila uvo na njegove grudi, jer sam samo nekoliko sati pre ležala na njima i slušala umirujuće, snažne otkucaje srca. Tišina. Pridigla sam mu glavu, a u sebi čula samo odjek svog glasa: ''Zašto se ne probudiš, probudi se, probudi se...'' Imao je cevčicu u ustima i ruke sklopljene na stomaku, vezane nekim zavojima. ''Zašto ste ga vezali? Ko se drznuo?'', želim da pitam, a u sebi već znam odgovor, jer iz malog mozga isplivava sećanje drugarice koja jedne novembarske večeri priča neku anegdotu o noćnoj smeni u bolnici u kojoj je medicinska sestra i tome kako se preminulima vezuju ruke, kako ne bi padale dok ih prevoze. Shvatam da, ako je tako, da se to desilo pre izvesnog vremena, jer su već stigli sve to da urade... nije bilo panike, nije bilo utrčavanja i istrčavanja iz te prostorije, jer sam sedela tako blizu, zapazila bih to komešanje. Niko nije dramatično, preko razglasa, uzviknuo: ''Code blue!'' ili nešto slično. 

Mirisao je na zavoje. Na lekove, kao ormarić u kome moja nana drži flastere i drugu opremu za prvu pomoć. Moja nana, koja se bliži devedesetoj. Pitala sam se kako je moguće da ne miriše na Baldessarini, kada je samo par sati ranije tek odlazio u kancelariju, sveže naparfemisan. Znala sam da ne mogu dugo da budem sa njim, pa sam ga poljubila u rame, u grudi, u čelo i ugao usana, gde ona grozna cev nije smetala i rekla mu da je okej, da sam tu i da može da spava, da ga volim najviše na svetu i da se ne boji, jer sam uvek uz njega. Dali su mi neku tabletu da popijem, i kao dobri, poslušni robot, uzela sam je, ne pitavši šta je to uopšte. 


Sećam se da su po mom izlasku iz zgrade bolnice padale krupne pahulje i da sam hodala napola zaprepašćena kako to da se svi ponašaju kao da je sve u redu? Zar ne znaju šta se dogodilo? Kako to da se svet i dalje okreće? 


Ostatak dana sam provela na kauču, u njegovoj ogromnoj dukserici, sedeći savršeno mirno, kao statua. Ni reč, ni uzdah, ni suza. Sećam se svih ljudi koji su došli, tihog pričanja, neverice. Plač njegove majke, očaj na njenom licu i ponavljanje pitanja upućenog meni: ''Reci mi da nije istina! Reci da me lažu!''. Nisam bila sposobna da joj odgovorim, gledala sam samo u jednu neodređenu tačku u daljini, želeći i čekajući da svi odu. Pamtim pitanje gde želim da ga sahranimo. ''Zašto bismo ga sahranjivali, on ima samo 35 godina?'', mislila sam u sebi. Iako sam čvrsto želela da ga zadržim što bliže, znala sam da moram da ga pustim da ode kući. To je mesto koje voli najviše na svetu i jedina ispravna odluka...

U jednom momentu, pošto su se ulazna vrata zatvorila za poslednjim ''gostom'', teškim koracima sam otišla u našu spavaću sobu, jednim potezom, kao da je to najnormalnija ustaljena navika, pokupila njegove stvari koje su visile na čiviluku u uglu sobe, napravila gnezdo oko sebe i spavala narednih 12 sati, budeći se na svakih sat ili dva jer je krevet prazan. 

Morala sam da sačekam ponedeljak da bih saznala šta mu se dogodilo, jer niko ne radi vikendom, a ono što je tragedija za nas je za njih samo običan radni dan. 

Njegova porodica se vratila u rodni grad da započne pripreme oko sahrane, ali ja nisam mogla da se maknem s mesta, ne dok je on ovde, u bolnici... u hladnjači. Nisam želela da bude sam, pa sam sedela u našem stanu iščekujući ponedeljak, pa onda rešila da tog dana moram da kupim olovku za obrve (zašto, ne znam, zašto tada, još manje, ali uredno sam se uputila u ''Jasmin'' sa tim zacrtanim ciljem i ostvarila ga), a nedelju provela manijakalno iščitavajući tekstove o smrti na internetu i perući veš, jer su mi vratili stvari u kojima je bio kada su ga dovezli u bolnicu. Nisam mogla da spavam jer sam bila ubeđena da će mu biti hladno, pitala sam se da li je nenormalno da ih zovem i kažem im da je zimogrožljiv, ali zdrav razum je nekako nadvladao taj momenat. Prostirala sam njegovu odeću... žutu, mekanu duksericu koju je nosio tog dana i za koju sam ga zafrkavala da izgleda kao pile od 2m kada je obuče, farmerke, braon polo majicu koju je mrzeo. U momentu sam htela da ga pozovem i da ga pitam zašto ju je obukao kada je toliko ne voli, ali sam onda shvatila da nešto s njom nije u redu. Bila je isečena, zbog reanimacije. Ne znam ni sama koliko sam stajala gledajući tu majicu u svojim rukama i, odjednom, čudne krajeve, kao froncle, koji su visili na sve strane, ali verovatno sam dugo bila odsutna, jer je moja mama je ušla u sobu da me obiđe. Izustila sam panično: ''Ja ne znam kako da prostrem njegovu majicu.'' Um je čudna, nedokučiva stvar. 

Mama je tu majicu kasnije spakovala na samo dno njegovog ormara, da je ja ne bih ponovo videla. Tamo je i sad. Nemam snage ni hrabrosti da otvorim ta vrata i pogledam prostor u kome vreme i dalje stoji, poznate materijale i vedre boje, rukave koje su njegove snažne ruke ispunjavale, meku odeću koja se, zajedno s njim, obavijala oko mene i pružala mi sigurnost i ljubav. 

Kada je najzad osvanuo ponedeljak, dobila sam odgovor koji sam očekivala, a koji nije promenio ništa. Činjenicu da njega više nema, činjenicu da sve što se dogodilo nije logično i da je od tog trenutka sve izgubilo smisao. 

Srce. Udar tako jak da je jedan od mišića bukvalno pukao od te siline. ''Nije osetio ništa, bilo je gotovo pre nego što je dotakao pod, da mu se to dogodilo u sred bolnice, pred 100 lekara, ne bi mogli da ga spasu.'' Nema objašnjenja zašto mu se to dogodilo, osim random shit happens. U trenutku kada je pao, šalio se sa koleginicama na poslu, bio je nasmejan i raspoložen, a sekundu kasnije...


Sekundu kasnije njega više nije bilo, a ja sam kod kuće, ušuškana u bezbrižnost dotadašnjeg života, gledala glupavu medicinsku limunadu, nemajući nikakvu ideju o tome da sam u momentu izgubila sve i da ću tačno u 10:00 dobiti poziv nakon čega ništa više neće biti kao pre. 

Od tog trenutka prošla je jedna godina, četiri meseca i osamnaest dana. Ukupno 505. I dalje imam utisak da sam ga videla juče, da je svega par sati proteklo otkad sam prošli put osetila njegovu kožu pod prstima i čula njegov dubok, sneni glas koji kaže: ''Smoriška, spava mi se, gnjavićeš me sutra.'' Poslednje što smo rekli jedno drugom je: ''Volim te''. Čovek bi pomislio da je to nekakva uteha. Uteha, malo morgen. I just miss him so fucking much. Svaku noć, svaki dan, svaki sat i svaki minut. Uvek. 



15 comments:

  1. ......potpuno bez teksta.....

    ReplyDelete
  2. Pročitala sam tekst i već deset minuta ne znam šta da napišem...

    ReplyDelete
  3. Mislim da je dobro što si nam ovo ispričala, pošto ti je to verovatno bilo potrebno. Potpuno te razumem, jer imam iskustvo sa iznenadnom smrću drage osobe. Zvuči otrcano, ali naši voljeni su stvarno uvek sa nama i u nama. Bićeš ok, videćeš:)

    ReplyDelete
  4. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  5. Nemam reči utehe, suze same teku... sigurna sam da ti je trebalo snage da sve ovo staviš na papir... Želim ti da što pre opet budeš ok, da opet gledaš The Goonies sa roza karminom i osmehom od srca, iskrenim, stvarnim :)

    ReplyDelete
  6. Pretuzno, ne mogu ni da zamislim kako se osecas... Da li su lekari nesto propustili na tim pregledima?

    ReplyDelete
  7. Nisu nista propustili, freak accident, valjda... nikada necemo znati.

    ReplyDelete
  8. :( pretuzno:(((

    ReplyDelete
  9. Ne znam šta da ti kažem. Samo bih te zagrlila.

    ReplyDelete
    Replies
    1. https://www.youtube.com/watch?v=iV5VKdcQOJE

      Delete
  10. Nema tih reci koje mogu da opisu osecaj u tom trenutku... Bol? Pa,ne bih rekla da je bol u punom smislu te reci, jer nisi svesna! Sok? Da,ali cekas bolje vesti, uskoro, sad ce, kad ce, samo sto nisu,jos malo ovako da izdrzim...
    Podseti me na taj dan, 05. jul....
    Ne moze se opisati....

    ReplyDelete
  11. rodila sam 02.08. i nisam pratila blogove otad, a na tvoj sam prije toga uredno svraćala da vidim kako si. i danas otvorim svoj Bloglovin i u hrpi blogova koji su mi na praćenju, sjetim se tebe. razveselilo me ovih zadnjih par postova s receptima, a onda sam došla do ovog... uf. ne znam šta bi ti rekla... baš ne znam. a rekla bi nešto utješno, stvarno bi. :(

    ReplyDelete
  12. здраво свима, овде сам да поделим мало сведочанства. Моје име је Наоми Самуел, имам 40 година, удала сам се са 31, имам само једно дете и живела сам срећно до краја живота. После годину дана брака мој муж је постао тако чудан и не разумем баш шта се дешава, он је препун од куће до друге жене, толико га волим да и не сањам да ћу га изгубити, дајем све од себе да будем сигуран муж ми се враћа, али све без помоћи, плачући и плачући тражећи помоћ, причала сам о томе са његовом породицом али нисам добила одговор. Тако је моја најбоља пријатељица Ана Јохансон обећала да ће ми помоћи. Причала ми је о човеку по имену др Апата, рекла ми је да је он велики човек и прави човек коме се може веровати и да нема никакве везе са љубавним проблемима које не може да реши и рекла ми је како је помогао безбројним људима у обнављању њиховог односа. Био сам заиста убеђен, брзо сам контактирао његову мејл адресу, драпата4@гмаил.цом или његов ВхатсАпп/вибер са тим бројем (+447307347648). Објаснио сам му све своје проблеме, рекао ми је да не морам да бринем да ће сви моји проблеми бити одмах решени. Рекао ми је шта да радим да вратим мужа, а ја сам то рекла, рекао је да ће се после 3 дана мој муж вратити и почети да моли, и то се заиста догодило како је рекао, била сам веома изненађена, то је тако невероватно. Слава нашег односа са Богом је сада веома блиска и обоје живимо срећно до краја живота. Ако наиђете на сличан проблем, одмах га контактирајте и решите проблем једном заувек. И ја сам живи сведок..

    ReplyDelete