19/03/2014

Odbrojavanje...





Najpre, dobrodošli nazad, ili dobrodošla ja, ovo je prvi post koji pišem u ovoj novoj, a opet, sada već relativno staroj, 2014. Nisam planirala da išta pišem dok ne prođe ovaj grozni mart, koji bih najradije prespavala, koliko ga prezirem, ali ipak, evo me opet.

Poslednjih meseci sam malo izgubila korak; sa vremenom, sa voljom za pisanje, zapravo, sa svime što nije životarenje i beskonačno ubijanje moždanih ćelija gledanjem serija i filmova, i, eventualno igranje 2048, ali, nemojte reći da vas nisam upozorila, zarazna je. Postala sam pravi mizantrop, svi me nerviraju, sve mi se popelo na glavu. Ne zato što su zaista ljudi krivi, već zato što sam došla do one tačke, o kojoj su mi iskusniji u ovoj igri pričali još na početku: ''Nakon nekoliko meseci, do godinu dana, ljudi će nastaviti dalje, vratiti se svojim životima, a ti ćeš ostati među ruševinama, da skupljaš deliće svog života i pokušavati da od njih napraviš nešto smisleno''. I, tako i bi. 

Ostalo je još 3 dana do famozne godišnjice. Godišnjica zvuči nekako veselo, kao godišnjica braka, zar ne? Oni sa engleskog govornog područja imaju saddiversary, što je isuviše visoko na skali patetike za moj ukus. Godišnji pomen zvuči isuviše formalno za nekoga ko je imao tridesetak godina i bio tako jednostavno happy. Parastos (''grčka ostrva, ima se, može se'' - ova fora mi je zauvek upropastila tu reč, mada nije da mi se ikada nešto posebno sviđala, ne bih da zvučim kao psihopata) otpada... šta mi preostaje? Ima li smisla uopšte razmišljati o nazivu, kada se sve svodi na isti rezultat. Njega nema već godinu dana. 

U isto vreme mi se čini da sam ga videla juče i pre 10 godina, kao da se vremenski kontinuum izvitoperio nekako, kao lastiš koji je neko cimnuo, pa se širi i skuplja, širi i skuplja. Osećanja su all over the place, ujutro sam nekako, popodne okej, uveče nikako, ponegde se ugura pokoji momenat smeha i sekunda zaborava, a onda se sve vrati. Pre godinu dana je sve bilo normalno, u glavi već neko vreme vrtim te događaje, kako ništa nismo slutili, naivni kao ćurići. Bili smo srećni i to mi je uteha, možda nisu bili spektakularni, ali ti poslednji dani bili su mirni i lepi. Normalni. Kao sunčani dan i dodir mačjih brkova ujutro, a uveče medveđi zagrljaj i oštra muževljeva brada.

Najlakše je sve ovo opisati kao roller coaster iz pakla, ali onaj najviši deo nikada nije sreća, nego neki ''meh'' stadijum, koji mi je nova normala. Zaboravila sam kako izgleda kada ti je lepo. Ipak, čovek se navikne na sve, pretpostavljam, pa mi se i dalje dešava da mi prijatelji kažu da sam, bez obzira na sve, ja najsrećnija osoba koju poznaju (u smislu raspoloženja). So be it. Da mi nije humora, ne bih ni dogurala dovde



.Ovo bi mi bilo zgodno za fejs, pa, fejsbuče, ako čitaš... 

Zbog svega ovoga što me je stislo kao stega na času tehničkog šperploču (stilske figure su mi oduvek išle od ruke), rešila sam da malo izmenim životne prioritete, da se udaljim od ljudi koji mi ne prijaju, naročito od onih koji su me prethodne godine naučili važnu lekciju o životu i prijateljstvu, a koji za 12 meseci nisu našli za shodno da mi kažu ''š'a ima'' preko sms ili fejsbuka, a kamoli da me pitaju kako sam, a mislila sam da smo bog zna kakvi prijatelji (hvala vam za lekciju, ali, realno, fu*k off), da se manem ćorava posla i stresiranja oko nevažnih stvari koje su mi oduzimale vreme i živce, te da počnem polako da sakupljam one deliće života koje pomenuh na početku i probam da od njih napravim neki mozaik, koji bi možda, nekad, nekako, uspeo da liči na život, umesto na životarenje. Tuba lepka i strpljenje, za početak. 

Rešila sam da je vreme da malo više mislim na sebe, pa sam počela da manje sedim za kompjuterom, a više šetam, idem na plivanje, rvem se sa svojim sobnim zverkama, pa možda nešto od toga upali. Naročito ovo sa zverima. Kad smo već kod njih, oboje su dobro, ove godine Ptica puni 10, a Megi 7 godina, shvatila sam da smo sve troje pošteno matori i postajemo sve džangrizaviji s godinama. Vidi se da smo porodica, okrnjena, ali ipak porodica. I bićemo mi dobro.

Isti mi, samo laptop fali



9 comments:

  1. Стварно имаш дара за писање. Поређење времена са ластишом је сјајно :) Недавно сам наишао у књизи на згодну примену Б теорије о времену на философско прихватање старости или губитка. Можда би вредело упознати се са тим...

    ReplyDelete
  2. Svaki tvoj tekst mi pomalo okrnji dušu.

    Čitajući ovaj blog naišla sam i na prethodna dva koja si pisala i prosto mi je neverovatno da je ista osoba autor. Prepoznatljiv je samo stil pisanja i ironični humor koji provejava, ali pretužno je videti taj razvojni put.

    Nemam šta pametno da ti kažem osim da paziš na svoje zverčice :)

    ReplyDelete
  3. citam i mislim se koliko smo mozda i mi naivni sada, ne znamo sta ce sutra biti. i i skreno se plasim. a za ovo da se okrenes sebi drzim fige

    ReplyDelete
  4. Znam da zvuči glupavo ali sam baš pod utiskom da je prošla cela jedna godina...

    Za ostalo, tj. nove odluke, ne znam kako bi sročila a da ne zvuče neumesno u ovom momentu a opet želim da se što pre pronađeš i ostvariš sve planove koje si skovala!

    ReplyDelete
  5. Bolje te nasli. Samo da prodje saddiversary (nisam znala kovanicu do sad, meni na eng. sve nekako neutralnije zvuci) bice trunku lakse. Setanje, plivanje, zverke i humor su mnogo bitni i lekoviti i samo napred...i da nam pises sto cesce, pa makar mracila i hejtovala, i to je delotvorno. Bices dobro. :-{}

    ReplyDelete
  6. Draga, kao i svi ostali, nemam mnogo toga pametnog da ti kazem, i pored toga sto sam prosla slicne stvari, ne moze to svako da shvati dok ne prozivi, na nesrecu. Citam te uredno i vidi se znatni pomak (koliko god da je tebi sve isto), budi samo jaka kao sto si uvek i mozda malo cesce izbaci iz sebe sve, bar ovde, ima ljudi koji te vide i cene, ono sto neki vide kao slobost je necija snaga a ti snage imas za milion zena :) Ostaj mi dobra i veruj da ce zivot jednog dana opet imati smisla!

    ReplyDelete
  7. Ja brojim 99 dana i ponekad ti zavidim što si pregrmila 365 dana stoički,ostala čitava..zdrava..prava
    Piši..svaki tvoj tekst me ujedno i rastuži a i obraduje

    ReplyDelete
  8. здраво свима, овде сам да поделим мало сведочанства. Моје име је Наоми Самуел, имам 40 година, удала сам се са 31, имам само једно дете и живела сам срећно до краја живота. После годину дана брака мој муж је постао тако чудан и не разумем баш шта се дешава, он је препун од куће до друге жене, толико га волим да и не сањам да ћу га изгубити, дајем све од себе да будем сигуран муж ми се враћа, али све без помоћи, плачући и плачући тражећи помоћ, причала сам о томе са његовом породицом али нисам добила одговор. Тако је моја најбоља пријатељица Ана Јохансон обећала да ће ми помоћи. Причала ми је о човеку по имену др Апата, рекла ми је да је он велики човек и прави човек коме се може веровати и да нема никакве везе са љубавним проблемима које не може да реши и рекла ми је како је помогао безбројним људима у обнављању њиховог односа. Био сам заиста убеђен, брзо сам контактирао његову мејл адресу, драпата4@гмаил.цом или његов ВхатсАпп/вибер са тим бројем (+447307347648). Објаснио сам му све своје проблеме, рекао ми је да не морам да бринем да ће сви моји проблеми бити одмах решени. Рекао ми је шта да радим да вратим мужа, а ја сам то рекла, рекао је да ће се после 3 дана мој муж вратити и почети да моли, и то се заиста догодило како је рекао, била сам веома изненађена, то је тако невероватно. Слава нашег односа са Богом је сада веома блиска и обоје живимо срећно до краја живота. Ако наиђете на сличан проблем, одмах га контактирајте и решите проблем једном заувек. И ја сам живи сведок..

    ReplyDelete