21/03/2014

Tajni život kaktusa





Ne mogu za sebe da kažem da sam najpristupačnija osoba na svetu; suzdržana sam i stidljiva, ne pričam mnogo prilikom prvog upoznavanja i ostavljam utisak rezervisanosti (to kažu kad im je glupo da priznaju da delujem kao uobražena krava). Genetika me je zavrnula kada je reč o vreloj balkanskoj krvi, što i nije tako čudno, jer sam nastala odovud i odonud, od predaka sa severa i juga Evrope, kao genetski pačvork. Pomijica, kako je muž imao običaj da kaže. Nije ni on bio bolji, sa bar 4-5 naroda u svom porodičnom stablu, od domaćih, do Engleza, mada na njega taj ''hladni'' mentalitet ni najmanje nije ostavio traga, te je on najsrdačnije i najdruželjubivije biće koje sam ikada upoznala. Pravo je čudo da smo se upoznali i zavoleli, a možda i nije, ako verujete u onu staru, da se suprotnosti privlače.

Nisam ja tako bodljikava, ovaj kaktus na slici možda me najbolje opisuje. Delujem bockavo i preteće, a ispod sam zapravo meka, možda i previše. Ipak, to znaju samo oni koji su se ohrabrili da priđu i rizikovali poneki ubod.

Zato što sam takva, ne umem da izrazim svoja osećanja, ne umem da se radujem glasno, ne umem tako ni da patim. Valjda zbog toga ljudi misle da sam strašno jaka, da me boli manje nego druge ili da neke stvari mnogo bolje podnosim nego prosečan, toplokrvni homo sapiens. Nisam natprosečna, osim možda po visini, broju cipela i svemu što uz mojih 180 i kusur centimetara ide, što navodi na zaključak da sam ista kao i svi, obična žena, sa bubicama i manama, vrlinama i običnim, najobičnijim, lomljenim, pa lepljenim srcem.

Ove dane, koji me dele od 365 dana od kada je on otišao (smešno, zar ne, kao da je otišao do prodavnice, ali nemam adekvatnu reč, nije nestao, nije se ni izgubio, a ona na ''u'' mi se ne sviđa) podnosim... pa, loše.

Eto, rekla sam. Dobro svakako nije, to je logično i posve razumljivo, ali ne znam jesam li ikada to zapravo priznala, osim zaista, zaista bliskim osobama, a možda ni njima. Ljudi su nastavili sa svojim životima, imaju svoje poslove, klince, muževe, momke, devojke. Svet nije prestao da se okreće samo zato što muž jutrom više ne trupka po našem stanu koracima stegosaurusa, ili zato što sam ja poželela da se zavučem pod tepih i nestanem, kao neka zalutala buba. Prošla je nova godina, proleće je ponovo stiglo, sunce svakoga jutra izađe i uveče zađe. Takve supermoći ne posedujem, a i nisam sebično govedo, da svima upropastim doživljaj, samo zato što se ja ne zabavljam. Baš zato je i teško reći nekome, jer, realno, prilično je heavy. Svi imaju svoje probleme, a oni blesavo srećni, ušuškani u neku iskrivljenu realnost (lucky bastards!)... kako da im sednem zavrat pričom kako sam jutros bila ubeđena da sam osetila njegovu toplu ruku pored sebe u krevetu, onda shvatila da je to punjač za laptop, pa provela jutro kapajući (kapljući? Whatever!) suze u šolju Earl Grey-a, dok sam rešavala kviz ''Koja si Diznijeva princeza''. Kako pitati nekoga za savet šta je najbolje uraditi sa njegovim stvarima, koje stoje netaknute skoro godinu dana, uredno složene u njegovom ormaru, jer ja nemam petlju da ga otvorim i odlučim sama. Kako nekome opisati da je ceo ovaj proces tugovanja kao mentalna bolest, manijakalno depresivno stanje, gde se čas cerekaš mračnoj fori na internetu, a onda padaš u očaj jer izlazi nova Lego igrica, a muž neće moći da je igra dan i noć i terati me da čekam red za kompjuter na kome su mi bitni fajlovi, jer mora da završi nivo. Sat vremena kasnije u kafiću sa prijateljicama ćaskaš o svemu i svačemu, smeješ se i prividno si sasvim normalan, pa dok po povratku kući zveckaš ključevima i pevušiš pesmicu koja ti se slučajno našla u glavi, strefi te saznanje da te iza vrata ne čeka niko osim mačke i papagaja. Nema jedne patike u predsoblju, a druge u dnevnoj sobi, pojačanog tv-a i mirisa kafe, musave šoljice ostavljene na stolu sa jednim gutljajem viška, zveckanja i lupanja u kuhinji u potrazi za nečim slatkim, dugih koraka do mene i glasnih poljubaca i zagrljaja jer sam možda kupila neku čokoladicu dok sam bila napolju, a i jer sam nedostajala.

Koliko je stvari u jednom danu koje me rastuže jer fale, toliko je stvari u tom istom danu koje me nasmeju kada ih se setim, a imaju veze sa njim; to su tako male stvari, na koje uglavnom i ne obraćamo pažnju dok je sve sjajno i bajno. Idemo kroz život blaženo nesvesni događaja koji nam mogu izvući tepih pod nogama i divno je što je tako, to su čiste, neuprljane uspomene nekog davno odsanjanog života, kada je sve bilo lepo, kada sam i ja bila drukčija. Pomalo je kao da gledam film, skoro da ne mogu da verujem da sam to ja i da je to on, da smo to mi i da smo zaista postojali. Da je pre samo godinu dana moglo biti tako divno. Eto koliko dugo je loše, da jedva mogu da poverujem da je nekada bilo dobro.

Zbog takvih hiljadu misli i hiljadu uspomena i hiljadu briga ne pričam ljudima kako mi je, većina ionako pita po defaultu, očekujući potvrdan odgovor, pokajali bi se kada bih rekla iskreno. Da li bi to uopšte donelo nešto dobro? Njih bi podsetilo na mogućnost da se u sekundi svet obrne naglavačke i koliko je njihov balon sreće nestabilan i može pući svakog trenutka. Niko ne želi da razmišlja o tome. Ne želim ni ja. Bedak je nekome biti podsetnik na to. Udovice u Indiji se smatraju baksuznim, donosiocima nesreće, pretpostavljam baš zbog ovoga što sam pomenula. Džaba objašnjavati i uveravati nekoga da nije zarazno, taj osećaj se uvlači u sve pukotine misli, strašna, prestrašna pomisao, o smrti.

I kako ne razviti poneku bodlju posle svega, čak iako ste prethodno bili meki kao perjani jastuk, meni dođe kao logičan sled događaja, iako ja sama nisam takva. Ja sam bila i ostala kaktus, samo su mi bodlje sada gušće i duže, usled mnogih razočaranja prethodne godine, čak i ona mesta, koja su ogolela jer sam godinama bila razmažena zagrljajima, poljupcima, razumevanjem i pažnjom. Čak i najistrajniji, hardcore kaktusi ne mogu da istrpe takvu ''torturu''. Prošlo je tačno godinu dana od poslednjeg pravog zagrljaja koji sam dobila, godinu dana otkako me je neko držao za ruku, dodirnuo, češkao i proći će verovatno još mnogo, mnogo više, ali učim da živim sa tim. Kao neko ostrvce u moru, bez dodira sa kopnom, sa dve divlje zverčice i wifi pristupom.




Deluje usamljenički, a? Još nisam došla dotle da napravim Vilsona od lopte, kao Tom Henks, verovatno i neću, jer sam okružena ljudima, samo sam od njih odvojena nekim nevidljivim zidom. Sa njima, a opet izdvojena, jer sam special snowflake, i nažalost, nemam nikoga u sličnoj situaciji s kim bih mogla da se identifikujem i razumem. Zato je tu internet i neki dobri ljudi koji mi pomažu i više nego što misle, blog, gde mogu da se ispucam kad mi dođe i besmisleni kvizovi da zaslade gorčinu novog dana. Moglo je i gore.  

13 comments:

  1. Pre neki dan sam baš mislila o tebi i razmišljala kako te nije bilo dugo. A onda sam juče nešto neraspoloženo čekala dvojku ispod mosta i drndala telefon kako bih skratila vreme čekanja tramvaja. Naišla sam na tvoj prošli post i brzo sam kliknula na njega, željna da vidim kako si i šta radiš. Vidiš, ni ne poznajemo se, a mislila sam na tebe i pitala sam se kako si i kako živiš. Onda sam pročitala post i jedva dočekala da se vratim kući da zagrlim svog muža i kažem mu kako ga volim najviše na svetu! A nervirao me je to jutro strašno, nešto smo se bili počarkali oko neke gluposti, naravno. Znam da ova moja priča nema veze sa tvojom, ali takođe znam da ti makar u nekom trenutku mora biti drago što ti tvojim rečima tako utičeš na nas. Da se znamo, sada bih te zagrlila i skuvala ti ogromnu šolju mirisnog čaja i postavila te na dvosed i rekla ti da pričaš o čemu god želiš, ali ovako, mogu samo da ti kažem da se držiš, da nastaviš da pišeš i da znaš dve stvari: uvek ima ljudi koji misle na tebe, a da ih i ne poznaješ + uvek ima ljudi koji su ti zahvalni na svemu što pišeš, jer ih podsećan na to koliko je život kratak i kako nema mesta za svađu oko čarapa svud' po kući. :* Mali Iv

    ReplyDelete
    Replies
    1. Možda grešim, ali ovaj komentar uopšte nije u redu, nekako je neumesan i dodatno hladan. Izjava kako je ona podsetnik da je život kratak, može je samo povrediti i dodatno otvoriti njenu već dovoljno bolnu ranu koju kao lavica želi da koliko toliko 'zaliže'. Svima nama je ona poslala jasnu poruku, ali nepotrebno je hvaliti se samom mogućnosti da se ta poruka i primeni. Potrebno je u nekim trenucima biti taktičan i ne misliti samo na sebe, već i na osobu koja u u svojoj duši nosi veliku tugu.

      Draga moja Malarija budi ono što bi tvoj dragi voleo da budeš, radi stvari na koje bi on bio ponosan i stalno ga nosi na levoj strani. Znaj, da je on uvek tu uz tebe, iako ga ne vidiš, on je tu kada spavaš, kada si nasmejana, kad si tužna, on je uvek tu pored tebe i najviše bi voleo da budeš srećna i pored svega što se dogodilo. Svaki put kada se nasmeješ, seti se koliko je voleo tvoj osmeh, a koliko su ga tvoje suze bolele. Samo budi jaka i onda kada misliš da više nemaš snage, ustani, uspravi se i pomisli da tvoj dragi ne bi voleo da patiš. Bori se za sebe zbog njega i zbog same sebe.

      Delete
    2. Ne, okej je, shvatam šta je Mali Iv htela da kaže i drago mi je ako je makar nešto dobro proizišlo iz ove situacije, da ljudi više cene ono što imaju, da se više grle, ljube i vole, jer je život zaista kratak, bar toga sam svedok. Ne povređuje me tuđa sreća, naprotiv, ipak, hvala i tebi, Anonimnna osobo (tako piše :) ), što brineš, i hvala na lepim rečima i podršci.

      Delete
    3. Baš mi je žao što je tamo neko shvatio moju poruku na taj način, ali ja sam namerno ostavila komentar: ''Znam da ova moja priča nema veze sa tvojom, ali takođe znam da ti makar u nekom trenutku mora biti drago što ti tvojim rečima tako utičeš na nas.'' - baš zbog toga. Iako sam čitala stari blog, pa i ovaj od samog početka i kroz svaku rečenicu sve priče (i one skrivene) upijala, moj komentar i dalje stoji tako. Tu nema ničeg sebičnog, žao mi je što opet tamo neko to tako vidi, a opet mi je drago što M prepoznaje ''šta je pisac hteo da kaže'', posebno što odveć zna moje mišljenje na datu temu ovog bloga. Da ne bih pisala: ''tu sam, drži se, bori se, javi se, možeš ti to, biće bolje'' i da se ne bih ponavljala svaki čas, vreme je da se promeni ploča i kaže kako nakon toliko vremena pisanja, M utiče na nas i ja lično smatram da je to jedna vrlo bitna stvar. Pozdrav i ljub za M.

      Delete
  2. nista pamentije od prethodnog posta ti ne mogu reci. Iskreno, mislim a tebe skoro svakog dana, i na dosta ljudi si uticala, to ne moze svako - samo one sa bodljama. I imam neopisivu zelju da te zagrlim. Virtuelni zagrlj od Gazdarice

    ReplyDelete
  3. Draga moja...predivno,pretuzno,preiskreno...preprepre...

    ReplyDelete
  4. Malarija, imas tako poseban blog, citam i placem...

    ReplyDelete
  5. Tako verno, iskreno i bodljikavo pishesh. Zahvaljujuci tome, zahvalnost osecam mnogo punije nego pre godinu dana. Akupunktura.

    ReplyDelete
  6. svaki put se baš isplačem kad čitam tvoje reči...

    ReplyDelete
  7. mislim da nema reci koje tese na pravi nacin , svako se od nas sa gubitkom bori na svoj nacin , i nikada ne nestane bol , ali samo vremenom naucimo i da se smejemo opet ...
    Vreme cini da smo zahvalni sto smo imali prilike znati osobu i sa njom imati te divne trenutke , uspomene koje nista ne moze da promeni ....sta je zivot do niz trenutaka ...nazalost , cesto , prekratkih ...
    eto , ja sam zahvalna sto sam znala osobu koju sam izgubila otprilike u isto vreme kad i ti , prosle godine ..
    i cesto sam bila ljuta zasto i kako svice , i kako zivot ide dalje iako on nije vise tu ...mislim da su to neke univerzalne misli ....

    ReplyDelete
  8. Mislim da je u svim životnim situacijama rešenje u hrabrosti i optimizmu, pa čak i kad nam nije do toga. To kažem iz ličnog iskustva, jer sam preživela tragične događaje. Posle svega ostane ti nešto kao novootkrivena mudrost, videćeš to i sama, i sposobnost da sreću pronalaziš u malim stvarima...A ljudi su takvi, najčešće će žaliti drugog, tešeći se da i od zlog ima gore, ali ja na to nikad nisam obraćala pažnju, neka ih, ako im tako godi:) Neki očekuju da se umotamo u crno i naričemo u bunilu, pa su čak i razočarani kad vide da ludila i tragične predstave neće biti, već da nastavljamo hrabro dalje:)...Sve u svemu, svi imamo pravo na sreću, i bez obzira na sve, treba da joj težimo:)

    ReplyDelete
  9. Za vas nemam nikakve reci utehe, ali ako ista znaci vase reci pazljivo citam, i nadam se da ce biti bolje, podnosljivije... Iako vas ne poznajem, ostavljate utisak jedne jake osobe i divim vam se zbog toga. Sve najbolje vam zelim!

    ReplyDelete
  10. Draga M, ja licno mnogo pronalazim sebe u tvojim poslednjim postovima. Pisala sam ti i na fejsbuk o svojoj strasnoj 2013. I jeste, ljudi ako ne kenjkamo misle da smo OK, pitaju po difoltu i ne znaju sta bi sa negativnim odgovorom...Ti se ne identifikujes ni sa kim u okuzenju, ali evo ima nas koji se identifikujemo sa tobom, tvojim recima..meni znaci. Mnogo mi je drago sto pises, sigurno ti pomaze bar trunku. Hugs, Ana

    ReplyDelete