Rogobatan naslov. I get it.
Kompartmentalizacija je, sudeći po mom njuškanju, pojam koji nam izvorno dolazi iz arhitekture, a potiče od ideje da se građevinska struktura podeli na više delova, kako u slučaju propadanja jednog dela strukture ne bi propala čitava struktura, već bi susedni deo mogao sam da iznese sopstvenu težinu. Ovo je naročito korisno u slučaju prirodnih nezgoda: požara, poplava, zemljotresa.
U psihologiji služi kao opis internog konflikta. Na jednom sajtu nađoh: ''Termin preuzima psihologija služeći se njime da opiše slučajeve kada dolazi do internog konflikta individue koji se rađa usled akcija koje su kontradiktorne načelima do kojih sama individua drži. Ukoliko individua nije u stanju da reši konflikt koji je proizašao direktno iz njenih akcija, ona teži da prevaziđe ovu situaciju tako što će sukobljene misli "postaviti" u različite, nedodirne, "odeljke", te ih tako posmatrati kao zasebne, nekonfliktne. Ovim se pravi pomirenje nepomirljivog i omogućava se normalno funkcionisanje individue.'' Drugim rečima - bla, bla, bla.
U čemu je poenta? Evo uprošćenog pojašnjenja. Moj um je trenutno kao, recimo, tavan, u kome se nalazi na desetine kutija.
Jedini način da preguram dan, nedelju, mesec jeste da funkcionišem po ovom principu. Priđem jednoj, otvorim je, probucam po sadržaju, npr. zabave kada izađem sa prijateljima na piće, a onda uredno zatvorim, vratim na mesto, pa otvorim drugu, sa uspomenama, koju ponekad ne zatvorim lepo, pa u trenutku nepažnje u nju upadne ponešto iz kutije sreće ili tuge. One sa problemima i problemčićima se raspadaju od otvaranja i zatvaranja u poslednje vreme. To je moj život sada, podeljen u sekcije, da ne bih dolazila u iskušenje da se rasplačem u gvožđari, pred brkatim prodavcem koji me, prilikom kupovine eksera priupita da li pravim projekat za školu i meni naprasno dođe da sve iz ''kutija'' istresem pred njega, kako zapravo imam tri banke, ali me nova frizura čini mlađom, možda i majica sa likom Bivisa i Batheda (koja je bila namenjena mužu, ali je sada nosim ja), starke ili nešto treće; kako sam već udovica i nemam pojma da li će ekseri od 7cm uopšte moći da mi završe posao koji sam zamislila, šta ako mi bude bila potrebna bušilica, a nemam više muža koji sa njom ume da radi, jer je pomalo tricky i šta ako upropastim prokletu grebalicu koja bi Megi trebalo da spreči da grebe fotelju i šta ako joj se grebalica, iako ispadne savršeno, uopšte ne svidi?
S obzirom na to da su od kartona, a na tavanu je mračno i krov, izgleda, prokišnjava pomalo, kutije se povremeno raspadnu, pa se ovakve stvari dešavaju, na koncertu me rasplače pesma koja me, ranije, ne bi ni po čemu podsetila na njega, koja zapravo ne govori o svemu što se desilo, ali sadrži taj jedan, maleni stih, koji topi karton i promrzlo, stegnuto srce.
''Jagode su jagode i supermen je jak,
ali od tvog dodira trese me još sad
Ti nikad nećeš saznati koliko sam slab,
daj mi sutra, daj mi sutra, daj mi sutra!''
Dakle, sistem je nesavršen, zahteva česte popravke, umeće DIY tehnika, selotejp, kanap, daj šta daš, samo da izdrži još malo... jer ne znam šta se desi ako se sve izmeša i postane jedna gomila. Zamišljam pulsirajuće klupko žica, koje varniče i, pošto u pozadini ide napeta muzika, prosto znate da će nešto da se desi.
Negde pročitah da je kompartmentalizacija simptom sociopatskih i graničnih poremećaja ličnosti, pa je možda i dobro što nisam previše uspešna u tome, pomaže da se razvlačim iz dana u dan, pomalo kao žvaka, ali hej, makar još ne posedujem nijedan par Forever Lazy (klik, klik, kako kažu modne i kozmetičke blogerke), znači da nisam u potpunosti odustala.
I u ''Hanky Panky Fuchsia'' boji!
Da, deluje udobno, da, u zabavnoj je henki-penki ciklama boji, ali povlačim crtu kod rajsferšlusa na zadnjici. Really.
I tako, dok se sa youtube-a čuje Ylvis - The Fox, ja mogu da biram sliku za the spomenik, pa onda da, dok kuvam čaj, bacim pogled na dešavanja na Farmi i da li je neko najzad prestao da kompartmentalizuje i pri'vatio se sekire. Rollercoaster emocija. Nemam adekvatniju reč, sintagmu. Hali-gali?
I tako, dok se sa youtube-a čuje Ylvis - The Fox, ja mogu da biram sliku za the spomenik, pa onda da, dok kuvam čaj, bacim pogled na dešavanja na Farmi i da li je neko najzad prestao da kompartmentalizuje i pri'vatio se sekire. Rollercoaster emocija. Nemam adekvatniju reč, sintagmu. Hali-gali?
Negde pred spavanje me stigne ponešto i svašta, pa odslušam neke setnije pesme, valjda da pritisak popusti, jer se ponekad osetim kao ekspres-lonac, a onda u pomoć pristižu Golden Girls, bez kojih opuštanje i spavanje ne bi bilo moguće. Gledala sam ih kao mala, samo što tada nisam shvatala koliko su sarkastične, dirty i fantastične. Sada imam taj osećaj sigurnosti koji mi budi sećanje na njih u detinjstvu, a opet i malo humora. Šta još mogu da poželim? Eh... moram da priznam da se i dalje svaki put pred spavanje nadam da ću se probuditi i shvatiti da je ovih šest meseci bio samo ružan, najružniji san koji sam ikada imala.