28/09/2013

Umetnost kompartmentalizacije








Rogobatan naslov. I get it.

Kompartmentalizacija je, sudeći po mom njuškanju, pojam koji nam izvorno dolazi iz arhitekture, a potiče od ideje da se građevinska struktura podeli na više delova, kako u slučaju propadanja jednog dela strukture ne bi propala čitava struktura, već bi susedni deo mogao sam da iznese sopstvenu težinu. Ovo je naročito korisno u slučaju prirodnih nezgoda: požara, poplava, zemljotresa.

U psihologiji služi kao opis internog konflikta. Na jednom sajtu nađoh: ''Termin preuzima psihologija služeći se njime da opiše slučajeve kada dolazi do internog konflikta individue koji se rađa usled akcija koje su kontradiktorne načelima do kojih sama individua drži. Ukoliko individua nije u stanju da reši konflikt koji je proizašao direktno iz njenih akcija, ona teži da prevaziđe ovu situaciju tako što će sukobljene misli "postaviti" u različite, nedodirne, "odeljke", te ih tako posmatrati kao zasebne, nekonfliktne. Ovim se pravi pomirenje nepomirljivog i omogućava se normalno funkcionisanje individue.'' Drugim rečima - bla, bla, bla.

U čemu je poenta? Evo uprošćenog pojašnjenja. Moj um je trenutno kao, recimo, tavan, u kome se nalazi na desetine kutija. 


Jedini način da preguram dan, nedelju, mesec jeste da funkcionišem po ovom principu. Priđem jednoj, otvorim je, probucam po sadržaju, npr. zabave kada izađem sa prijateljima na piće, a onda uredno zatvorim, vratim na mesto, pa otvorim drugu, sa uspomenama, koju ponekad ne zatvorim lepo, pa u trenutku nepažnje u nju upadne ponešto iz kutije sreće ili tuge. One sa problemima i problemčićima se raspadaju od otvaranja i zatvaranja u poslednje vreme. To je moj život sada, podeljen u sekcije, da ne bih dolazila u iskušenje da se rasplačem u gvožđari, pred brkatim prodavcem koji me, prilikom kupovine eksera priupita da li pravim projekat za školu i meni naprasno dođe da sve iz ''kutija'' istresem pred njega, kako zapravo imam tri banke, ali me nova frizura čini mlađom, možda i majica sa likom Bivisa i Batheda (koja je bila namenjena mužu, ali je sada nosim ja), starke ili nešto treće; kako sam već udovica i nemam pojma da li će ekseri od 7cm uopšte moći da mi završe posao koji sam zamislila, šta ako mi bude bila potrebna bušilica, a nemam više muža koji sa njom ume da radi, jer je pomalo tricky i šta ako upropastim prokletu grebalicu koja bi Megi trebalo da spreči da grebe fotelju i šta ako joj se grebalica, iako ispadne savršeno, uopšte ne svidi? 

S obzirom na to da su od kartona, a na tavanu je mračno i krov, izgleda, prokišnjava pomalo, kutije se povremeno raspadnu, pa se ovakve stvari dešavaju, na koncertu me rasplače pesma koja me, ranije, ne bi ni po čemu podsetila na njega, koja zapravo ne govori o svemu što se desilo, ali sadrži taj jedan, maleni stih, koji topi karton i promrzlo, stegnuto srce. 

''Jagode su jagode i supermen je jak, 
ali od tvog dodira trese me još sad
Ti nikad nećeš saznati koliko sam slab, 
daj mi sutra, daj mi sutra, daj mi sutra!''

Dakle, sistem je nesavršen, zahteva česte popravke, umeće DIY tehnika, selotejp, kanap, daj šta daš, samo da izdrži još malo... jer ne znam šta se desi ako se sve izmeša i postane jedna gomila. Zamišljam pulsirajuće klupko žica, koje varniče i, pošto u pozadini ide napeta muzika, prosto znate da će nešto da se desi.

Negde pročitah da je kompartmentalizacija simptom sociopatskih i graničnih poremećaja ličnosti, pa je možda i dobro što nisam previše uspešna u tome, pomaže da se razvlačim iz dana u dan, pomalo kao žvaka, ali hej, makar još ne posedujem nijedan par Forever Lazy (klik, klik, kako kažu modne i kozmetičke blogerke), znači da nisam u potpunosti odustala.

I u ''Hanky Panky Fuchsia'' boji! 

Da, deluje udobno, da, u zabavnoj je henki-penki ciklama boji, ali povlačim crtu kod rajsferšlusa na zadnjici. Really

I tako, dok se sa youtube-a čuje Ylvis - The Fox, ja mogu da biram sliku za the spomenik, pa onda da, dok kuvam čaj, bacim pogled na dešavanja na Farmi i da li je neko najzad prestao da kompartmentalizuje i pri'vatio se sekire. Rollercoaster emocija. Nemam adekvatniju reč, sintagmu. Hali-gali? 




Negde pred spavanje me stigne ponešto i svašta, pa odslušam neke setnije pesme, valjda da pritisak popusti, jer se ponekad osetim kao ekspres-lonac, a onda u pomoć pristižu Golden Girls, bez kojih opuštanje i spavanje ne bi bilo moguće. Gledala sam ih kao mala, samo što tada nisam shvatala koliko su sarkastične, dirty i fantastične. Sada imam taj osećaj sigurnosti koji mi budi sećanje na njih u detinjstvu, a opet i malo humora. Šta još mogu da poželim? Eh... moram da priznam da se i dalje svaki put pred spavanje nadam da ću se probuditi i shvatiti da je ovih šest meseci bio samo ružan, najružniji san koji sam ikada imala. 









22/09/2013

Insomnija, TV šop i nešto slatko usput



Dugo me nije bilo.

Nije da nemam o čemu da pišem, ne mogu to nazvati ni blokadom, ali, teško mi je da u reči pretočim ono što osećam i ono što mi se svakodnevno događa, a da to ne bude potpuno depresivno ili konfuzno. Ni sama sa sobom nisam načisto, zato slabo zalazim ovde. Zapravo, lažem, često zalazim ovde, otvorim polje za novi post i onda tako sedim, gledam kroz monitor, razmišljam, nećkam se. Možda jednog od ovih dana prste pustim da sami rade, pa dokle dođemo.

Sutra, tj. već danas će biti tačno 6 meseci otkako se sve desilo. Kažem sve, jer osim što je On nestao zauvek, i moj život se promenio iz korena (iskreno, ustručavam se da kažem da se pretvorio u sh*t, a nisam sasvim spremna da ovde, crno na belo napišem detaljno šta se dogodilo, iako je stvar jednostavna). Promenila sam se i ja. Trenutno ne mogu da kažem da je promena trajna, jer se zaista nadam da nije, osim ako nemam aspiraciju da u budućnosti završim kao primer ''kako ne treba'' na TLC-ju ili sličnoj mreži.

Slabo izlazim napolje, otkako je počelo loše vreme. Do tada nekako i jesam, uz malu pomoć prijatelja, koji su me izvlačili napolje (ne znaju oni kako sam negodovala što moram da skinem trenerku ili, realno, navučem pantalone, iako sam duboko u sebi zahvalna na tome), pa leto zapravo nije prošlo tako katastrofalno kako sam očekivala (a ne znam ni šta sam mogla da očekujem u ovoj situaciji).

Zapravo, tugovanje za nekim sam uvek zamišljala strašno viktorijanski, a u stvarnosti je mnogo manje glamurozno. Nema krinolina, mirišljavih soli, crnih birdcage velova na šeširima, bočica za skupljanje suza i nakita od uglja.


Jok. Više se svodi na besciljno tumaranje po sajberspejsu, neumereno gledanje snimaka sa životinjama na youtube-u, lista na buzzfeed-u i gledanje reality programa na TV. Kampovanje na kauču ukratko. Najčešće noću, jer ionako ne mogu da spavam. Od aktivnosti u prirodi - pivo u pabu je najčešća, a i najomiljenija. Bar nadoknađujem neke vitamine koje ne unosim jer sam prestala da kuvam i ponovo se hranim kao student - supe iz kesice, tunjevina i sve što može da se spremi za maksimum 10 minuta.

Za ovo kratko vreme sam postala opsednuta romskim svadbama (ne, ozbiljno, ako mlada hoće haljinu u obliku ananasa, a venčanica teži četr'es' kila, kako da ne bude zabavno?), razmišljam o kupovini pajama jeans, jer, realno, ko bi odoleo ovakvom sloganu?

Bogme, i snuggie mi se čini kao privlačna opcija, udobnost ćebenceta (Winter is coming! - glasom Neda Starka) uz izgled druida, deluje kao nešto u čemu bih mogla da se pronađem.

Ukratko, pretvaram se u pustinjaka, raka samca, crazy cat lady, kako vam drago. Doduše, Nejtan Filion (Firefly, Castle) kaže da je granica da postaneš ccl 7 mačaka, tako da je moja jedna k'o nijedna, al' pošto je 120 % zver, neka se računa kao dve. Svejedno imam još fore da odlepim u potpunosti.

Ipak, da bih bila iole malo korisna, te da bi ovaj post imao smisla, ovog vikenda sam u svoj gust raspored uspela da uglavim malo papier-mâché DIY aktivnosti (ukoliko uspe, trenutno se suši treći sloj, postaviću ovde svoj trijumf) i jednu turu brownies-a po divnom receptu sa Tina's Cookings bloga, što je prvi korak ka mom pomirenju sa kuhinjom za skoro pola godine, a imala sam potrebu da za ovu, iako tužnu, polugodišnjicu, napravim nešto ultra-čokoladno, što bi se mužu dopalo. On je najveći čokoholik koga sam ikada upoznala. Zato sam u smesu dodala 60g kvalitetnog tamnog kakaoa i povećala gramažu butera za još 50g. O, yes, i dodala rum. Zato što je rum moj prijatelj i prija mi i u čaju, pa što ne bi i u kolačima. Naravno da nemam sliku, jer me mrzi da napunim baterije za fotoaparat. Još nisam toliko funkcionalna. Mada, muž me je redovno zafrkavao da sam lenja buba, pa je to možda karakterna osobina.

Takođe, osim mnogih gorenavedenih ''aktivnosti'' kojima sam ispunila ovaj vikend, trenutno bird sittujem jednu papagajku, (možda) buduću gđu Pticu, ženu mog vernog pernatog pratioca kroz stan (za one koji nisu upoznati, pored mačke, društvo mi pravi i jedna tvrdoglava nimfa), ali za sada, iz njegovog ugla, samo ''klinku'' koja mu krade semenke suncokreta i otima mu igračke. Vlasnici su joj na odmoru, gre'ota da bude sama, a i meni prija društvo koje me ne osuđuje što veče (okej, okej... i dan), provodim u pidžami.

Eto, to je novo u mom malom, mračnom svetu. Nadam se da je kod vas, čak i uz tmurno vreme, sunčanije. Do sledećeg pisanja...