Muž je imao nekoliko navika koje su me dovodile do ludila:
Gde god bi skinuo majicu, tu bi je ostavio, promenivši nekada i po 4-5 u toku dana. U svakom džepu je imao bar po jednu maramicu, poneke od njih tako dobro skrivene, da su mi redovno priređivale iznenađenja prilikom pranja crnog veša. Polka dots everywhere. Škrgutao je zubima u snu. Nakon nekoliko godina zajedničkog života nije mi bilo žao da ga opaučim po ramenu da bi se okrenuo na drugu stranu i prestao. Svaki dan mu se jelo nešto slatko. Ali, ništa slatko nije bilo dovoljno slatko, tj. dobro, osim ako nije bilo od čokolade, punjeno čokoladom, preliveno čokoladom i posuto čokoladnim mrvicama. Imao je običaj da ujutro rano ustaje i trupka po stanu, kao da se u kuhinji i dnevnoj sobi snima nastavak Jurassic Park-a, ili je bar tako delovalo iz mog ugla, iz spavaće sobe. Takođe, kada bi pričao sa nekim telefonom, njegov bas-bariton bi probijao sve zvučne barijere u vidu brundanja, za koje sam nekada imala utisak da čini da zidovi vibriraju. Nikada ništa nije mogao da nađe, makar mu to stajalo ispred nosa. Iz prodavnice bi mi umesto praška za pecivo donosio vanilin šećer.
Čudno je kako mi baš te sitnice najviše nedostaju.