31/05/2014

CHILLI CHOCOLATE BUNDT CAKE





ČOKOLADNI KUGLOF SA ČILIJEM


175 g maslaca
200 g šećera
2 velika jaja
1 kašičica ekstrakta vanile
150 ml kisele pavlake
200 g brašna
50 g kakaoa
10 g  praška za pecivo
1/2 kašičice sode bikarbone
3/4 kašičice čilija
(ili više, ako imate avanturističku crtu)

Čokoladna glazura:

100 g čokolade
1 kašika maslaca
1 kašika mleka

Zagrejati rernu na 190˚C. Penasto umutiti maslac i šećer, dodati jaja, jedno po jedno, vanilu i kiselu pavlaku.
U posebnoj posudi pomešati brašno, prašak za pecivo, sodu bikarbonu, čili prah i kakao i zatim sve zajedno tako što se malo po malo dodaju praškasti sastojci u smesu sa maslacem. Sipati u prethodno maslacem namašćen i lagano brašnom posut pleh za kuglof i peći oko 30 minuta (ili dok kolač ne bude pečen, proveriti viljuškom ili čačkalicom). Kada bude gotov, izvaditi kuglof iz rerne i ostaviti ga u posudi za pečenje, da se prohladi 10 minuta, pa tek onda izvrniti na tanjir ili rešetku. Ukoliko je modla prethodno dobro premazana, kuglof bi trebalo da ispadne bez teškoća.
Dok se hladi, pripremiti glazuru tako što se sastojci na tihoj vatri ili pari istope u glatku smešu. Preliti preko kuglofa, ostaviti da se ohladi i služiti. 



22/05/2014

Eh, da mi je jedan Tardis...







Proteklih mesec dana provela sam gledajući seriju Doctor Who i, maltene, ništa osim toga. Godinama sam odbijala da počnem sa gledanjem, jer nisam ljubitelj scifi žanra, roboti i kosmos me nikada posebno nisu privlačili, iako mi je nekoliko prijateljica potpuno opsednuto serijom i godinama me nagovaraju. I jedne večeri kažem sebi: ''Why the hell not?!'' i skinem nekoliko epizoda. Šta da vam kažem, osim da sam zapostavila sve ostalo što pomno pratim, šta to beše Game of Thrones, kakav Hannibal, True Detective i House of Cards? Da, da, znam da su odlične, ali ovo je nešto u sasvim posebnoj kategoriji. Od momenta kada je deveti doktor pružio ruku Rouz i izustio ''Run!'', bila sam očarana, iako je premisa prve epizode potpuno ''what-the-hell-did-I-just-watch''. Mogla bih čitav roman da ispišem zašto mi je deveti doktor bolji od desetog i kako me je osvojio jedanaesti, ali poenta mog današnjeg pisanija je u nečemu drugom.


Za one koji nisu Who-ovci, Doktor je vanzemaljac, Time Lord, Tardis (Time and Relative Dimension in Space) je njegovo vozilo (vremeplov, brod, kako vam drago), kojim putuje kroz prostor i vreme i uvek upada u nevolje zarad spasenja ljudske vrste, Zemlje ili neke od zanimljivih planeta i njenih stanovnika. Zvuči čudno i glupavo, znam, ali poseduje magiju koja me je kupila doveka. 


Pošteno sam otplakala svaku epizodu koja se ticala paralelnih svetova, sa ljudima koji su živi tamo, a ovde nisu i obrnuto, putovanje kroz vreme da bi se promenila nečija sudbina ili u cilju opraštanja od voljenih osoba, jer sve posmatram kroz prizmu svog gubitka i, kao što možda znate, imam neraščišćenih problema sa religijom, pa mi je lakše da poverujem u paralelni svet, gde Muž u ovom trenutku pije kafu nakon popodnevne dremke, dok neka verzija mene hladi čokoladnu tortu na prozoru naše kuće iz snova.

Toliko želim da je to moguće, jer, iako ja neću moći da živim taj život, možda on može, zaslužio je više, mnogo više od onoga što je dobio i niko i ništa ne može da me ubedi da je to božja volja, plan ili slična glupost tipa ''raju je bio potreban još jedan anđeo''. Kad smo već kod anđela - ko odgleda Doktora, zauvek ih posmatra u drugom svetlu, brrrr! 



Divna, viktorijanska statua, hm?

Ne baš!
(klikćete na sopstvenu odgovornost)




Ok, nisu sve ovako sablasne, serija je zapravo dinamična i vesela, ali mračni momenti postoje, kao i u životu, uostalom... preostalo mi je još samo nekoliko epizoda i štedim ih, gledam jednu dnevno, kao da pijuckam skupi konjak, pa ne želim da nestane prebrzo. Za sedam sezona, mnogo sam zavolela radnju i protagoniste, a ne vezujem se tako lako za fiktivne likove. Na jesen me očekuje nova sezona i novi Doktor, tako da avanturi još nije kraj. Šteta što se isto ne može reći za moj dosadašnji život.

Znam, znam, znam, patetika. I nije sve crno, još uvek umem da se radujem malim stvarima u životu, kafi s prijateljima, kolačima, sitnim životinjama, cveću, kozmetici i još mnogo čemu, ali sve to nije ni prineti radosti koju sam osećala do pre godinu dana. Čudno je to kako toliko toga izbledi kada se ovako nešto dogodi, stvari jednostavno padnu u drugi plan, jer smrt baca dugačku senku na sve ostalo. Ponekad se osećam kao udvojena ličnost, jer sam u stanju da pišem ovako nešto mračno, a istovremeno da ćaskam na fejsbuku sa prijateljicama o mačićima, zgodnim slavnim momcima i kremicama za lice. Komparmentalizacija je i dalje u punom zamahu, ali, najiskrenije, ne znam kako bih drugačije funkcionisala. Ne mogu da šetam s oblakom iznad glave ceo dan, ali ne mogu ni da ne razmišljam o Njemu i svemu što nas je zadesilo, te kako je moguće da ga, na današnji dan, nema već punih 14 meseci, pa je ovo najbolje rešenje koje sam našla. Balansiram između svetlosti i tame svaki dan, ceo dan. Šizofreno, možda, ali moje. I šljaka, to je za sada najvažnije, dok ne nađem jedan Tardis i možda rešim sve svoje probleme. Malo mašte ne škodi...



By Christian Schloe

03/05/2014

Prođe april



... i ne vraćaj se dok se ne unormališ.


April k'o april, kiša, zeleniš i početak sezone alergija, a nekada je za mene imao potpuno drukčije značenje, moj omiljeni mesec u godini.

Za ovih 30-ak dana sam postala strašan hejter. Da se ispravim, nisam postala hejter, nego sam pustila da ta strana mene izbije na površinu i hejtovala sve živo, internet persone, naročito vlogerke (ljude, generalno, kad malo bolje razmislim), vreme, vesti...

Opet sam napravila pauzu od pisanja, ostavši potpuno zatečena nekim događajima koje sam preturila preko glave, a taman sam pomislila kako, za mrvicu, lakše dišem...

Izgubila sam psa koga sam imala 14 godina i mog vernog papagaja, Pticu, koji je bio česta inspiracija za moje pisanije, i ovde i na starom blogu ('izgubila' zvuči kao da sam ih zaturila, hejt i za taj izraz!). Za A. sam znala da nam nije ostalo mnogo vremena, patio je od artritisa i sličnih staračkih boljki. Živeo je mnogo duže nego ijedan drugi primerak te rase koji znam, ali sam imala priliku da se oprostim od njega i to mi je mnogo značilo, iako ne mogu da se naviknem na činjenicu da me više neće dočekivati na kapiji kada dođem kući. Dvorište je isuviše prazno sad, nakon decenije i po njegovog mahanja repom i srećnog izraza lica, s jezikom 'na stranu'. Zajedno smo odrasli, dobila sam ga kada sam bila tinejdžerka. Zajedno smo šetali, spavali, radovali se. Moj petogodišnji bratanac je situaciju mudro sročio u jednu rečenicu: ''A. je kod teče, oni se sada igraju zajedno.'' Sviđa mi se ta filozofija i prija mi da tako razmišljam. Pijući kafu sa drugaricom K. jednog od ovih popodneva, pričale smo o ovim nemilim događajima i dečjoj filozofiji, pomenuvši da je sada i Ptica kod njega. K. je rekla da je Muž zauzet čovek, sa svim tim životinjama i nasmejala me, prvi put tih dana.



Gubitak Ptice me je potresao više, jer je došao neočekivano, glupim trenutkom nepažnje. Iako sam iskusila mnogo veći, čovek ne može da se navikne na takve stvari. Ptica je slomio kljun i, usled nedostatka finansija i čudotvoraca veterinara, morala sam da donesem tešku, pretešku odluku da ga uspavam. Držala sam ga u rukama, sve je trajalo samo nekoliko sekundi, ali te otkucaje srca, koji postaju sve slabiji, ću pamtiti zauvek. Deset godina sam živela sa Pticom, gledala ga kako odrasta, uz njega doživela ljubavne brodolome i istinsku sreću. Bio mi je velika pomoć prethodne godine, svako jutro me je budio tapkanjem nožica po kavezu u iščekivanju da ga pustim, da bi doleteo kod mene i pevao mi temu iz ''Porodice Adams'' na sav glas ili zahtevao da ga ljubim u kljun glasnim ''cmok-cmok'' zvukom. Čitavo popodne je umeo da sedi na mom laptopu i pravi mi društvo, a po stanu me je pratio kao pas, gde ja, tu i on. Tuširali smo se zajedno, nije hteo da mi se mrdne s glave, pa sam uvek imala muziku dok se kupam. Umeo je i da kaže ponešto - od prostog ''ćiju-ćiju'', preko ''Ptičice'' i ''Dođi, Ptico'', do najnovijeg ''Whatcha doing?'', koje je pokupio sa youtube-a, od nekog američkog papagaja. Iako je voleo da peva, bio je potpuni antitalenat i ispuštao je svaku drugu notu. Mnogo mi nedostaje. Svako jutro se budim i na prstima hodam do kupatila da ga ne bih probudila, a onda se setim da nije tu. Još uvek mi se svakodnevno dešava da mi se učini da ga čujem kako ćućori nešto kako je umeo, ili priča s vrapcima. Ko bi rekao da jedna mala ptica može tako da mi se uvuče pod kožu, a ranije sam mislila da su mali papagaji glupavi ljubimci i da ne služe ničemu. Eto vredne životne lekcije, od jednog malog, pernatog drekavca.

 Ptican, na popodnevnom suncu.

I na kraju, kao i prošle godine, nakon svih tih s*anja (pardoniram na izrazu, ali nemam adekvatniji), šatro treba da se radujem svom rođendanu. Well, la di da. Za mene je rođendan samo dan koji treba da preguram, a da ne ubijem nekog, dan kada moram da žmurim na nepromišljene sitnice koje mi ljudi požele, na pitanja poput: ''Je l' praviš veliku žurku?'' ili ''A, danas slaviš, je l' se divno provodiš?''. Divno, indeed. Sve je sjajno i bajno, provodim se k'o nikad. Ne znam da li ljudi misle da me je prošlo, jer se desilo pre godinu dana, pa je sad sve okej, bilo pa prošlo ili šta? Ponekad poželim da na majici odštampam natpis tog tipa, da ovo nema rok trajanja i da ću i sutra biti udovica. Vreme ne leči sve rane. Imam boljih i gorih dana, al' dobrih ne. Ono što sam izgubila me prati svakog sata i svakog minuta, želja da ga pozovem ili mu ispričam nešto što se desilo ne jenjava samo zato što ga nisam videla neko vreme. I opet, znam da ljudi nisu zlonamerni, ali u aprilskom hejterskom raspoloženju... pa, umelo je da žulja.

Tu je i torta, al' u mraku, samo za moje oči.

I eto, završi se mesec, napunih 31. Muž je sada od mene stariji samo četiri godine i to je pomisao koja mi je potpuno nadrealna,  2019. godine ću biti starija od njega. Ovih dana uploadujem nase snimke na youtube kanal, da bih ih imala na jednom mestu i pregledam ih, svaki put se iznova oduševljavajući koliko je bio duhovit, blesav i pozitivan. Hvatam nežne poglede i našu ljubav, koja se na snimcima vidi i ne mogu da verujem da je prošlo više od godinu dana kako ga jednostavno nema.

Nakon tog odvratnog 22. marta, kao da je sve počelo iznova. Raspoloženje mi se znatno pokvarilo i kao da sve proživljavam iznova, svaki značajniji datum, sve boli. U pokušaju da stvari malo preokrenem, rešila sam da odradim stodnevni projekat zabeležavanja stvari koje me čine srećnom u toku dana, 100 Happy Days. Pravila su veoma prosta, svakog dana, jedna fotografija, na nekoj od platformi poput fejsbuka ili instragrama. Ja sam izabrala instagram i trenutno mi služi isključivo za to, a moram da priznam i da pomaže, mada je još uvek rano, prošlo je tek nekoliko dana... instagram nije loša zanimacija, a pomaže i to što mi Džejmi Oliver svakog dana ulepša koji minut svojim divnim sličicama. I Megi, ona je uvek uz mene, pusti mi krv na svakih par dana, valja se, ali se ne odvaja od mene. Sada me ima samo za sebe i ja sam postala prava, pravcata cat lady. Sledeći korak je - heklanje. Šalim se. Za sad. Ali, imajući u vidu da je heklanje postalo potpuno badass disciplina, samo je pitanje vremena kada ću da pokleknem. 

Epic.